Nema Grčke u Hrvatskoj

HDZ kao da se pribojava da će s pojedinim mjerama izgubiti na popularnosti, a u SDP-u, uskraćuju podršku Programu gospodarskog oporavka.

Hrvatska neće završiti kao Grčka. Jest da zvuči presamouvjereno, ali i iz ograničene novinarske perspektive, može se jednostavno argumentirati. Već samim tim što nije članica eurozone, Hrvatska nikad ne bi od Europe dobila onakvu financijsku potporu kakvu će iduće tri godine imati Grčka. Prijetnja bankrotom u Hrvatskoj nikad ne bi izazvala takvu munjevitu akciju europskih financministara kakvu smo vidjeli proteklog vikenda. Da Hrvatskoj prijeti bankrot, osim toga, građani nikad ne bi izašli na ulice zbog ukidanja 13. i 14. plaće kao što to čine Grci, jer tu  beneficiju hrvatski zaposlenici javnog sektora nikad nisu ni stekli. U Grčkoj su na 13. i 14. plaću mogli računati čak i umirovljenici. Radno aktivno stanovništvo u Hrvatskoj zajedno s regresom i božićnicom nije primalo ni pola trinaeste, a kamo li četrnaestu plaću.

Koliko god da je predimenzionirana u odnosu na potencijale gospodarstva, državna potrošnja u Hrvatskoj nije se razbuktala do takvih razmjera kakve je zauzimala u Grčkoj. Sjećam se usporedbi što su se nametale, recimo, u veljači 2003. godine, za vrijeme grčkog predsjedanja Unijom, kad je hrvatsko izaslanstvo na čelu s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom, u Atenu nosilo službeni zahtjev za članstvom Hrvatske u Europskoj uniji. Vođa novinskih izvjestitelja bio je Ured za odnose s javnošću, jedna od Vladinih službi tada s dvadesetak zaposlenika. Grčki pandan tome uredu, bilo je Ministarstvo za tisak i medije, dakle resor koji imao daleko više zaposlenih nego recimo, hrvatsko Ministarstvo turizma.

Sredinom prošle godine, kad je Vlada pod Kosoričinim vodstvom napokon priznala da bilježi veliki pad proračunskih prihoda, PDV je povećan na 23 posto, uz uvođenje trošarina na mobitele i kriznog poreza, a da pri tom nije bilo nikakvih javnih nereda. Hrvatsko je stanovništvo naučeno iz krize izlaziti vlastitim snagama, i zapravo je cijela novija ekonomska povijest bila sazdana od cikličkih restrikcija u kojima su se samo mijenjale skupine stanovništva što su bile određene kao nosioci. Neko vrijeme žrtve su bili prvenstveno industrijski radnici, zatim umirovljenici, potom učitelji i liječnici, pa zaposleni u državnoj administraciji, posebno u vojsci i policiji... Nakon kraćeg 'zlatnog razdoblja', kad su umirovljenici dobivali zaostali dug, i kad je burza postala dostupna čak i srednjoj klasi, došla je 2009. s novim restrikcijama, te 2010. s napokon cjelovitijim programom za gospodarski oporavak.

Grčka je za to vrijeme prolazila kroz dugu fazu stabilnosti. Ako je pri tom izgubila sposobnost za financijsku samokontrolu i osjećaj za realnost, Europska unija joj je pri tom držala ljestve: bilo izdašnim novčanim potporama, ili pak pasivnošću mehanizama kontrole.

Tu međutim počinje mogućnost pravog doticaja Hrvatske s nesretnom grčkom stvarnošću. Kao što je na neki način platila lakovjernost Europe prema Bugarskoj i Rumunjskoj u pogledu borbe protiv korupcije, Hrvatska bi sada na sličan način mogla doći pod dvostruku lupu zbog lošeg iskustva s Grčkom kad su u pitanju makroekonomska stabilnost i državne financije.

U tom kontekstu, Program gospodarskog oporavka što ga je Vlada predstavila prošlog mjeseca, bio je odličan potez. U trenutku kad se Europa silno uplašila mogućih posljedica grčkoga ekonomskog debakla, Hrvatska s takvim programom postaje jedna briga manje. Cjelovit program za ozdravljenje gospodarstva, istaknut bez pritiska izvana i bez uličnih nemira iznutra, Hrvatsku u ovom trenutku kvalificira kao zemlju koju se isplati poduprijeti za ulazak u EU. Vladin program, što je također važno, Hrvatsku predstavlja u pozitivnom svjetlu u trenutku kad proces dovršetka pregovora ponovo zapinje, zbog iracionalnog inzistiranja glavnog haaškog tužitelja na nepronađenim topničkim dnevnicima.

Program u tridesetak slajdova što ih je premijerka Kosor predstavila domaćim medijima, s tog stanovišta ima  puno veću težinu od obične 'power point' prezentacije. Na taj program se međutim još ne gleda na takav način. Prema prvim istraživanjima, 47 posto građana program ne podržava, a samo 38 posto podržava. Dakle, Vlada taj dokument još nije dovoljno objasnila javnosti. U redovima vladajuće stranke, počelo se potiho kalkulirati, neće li HDZ s nekim mjerama previše izgubiti na popularnosti. U SDP-u se pak javlja bojazan, da bi HDZ mogao s takvim programom nešto i politički 'zaraditi', pa otud valjda i oklijevanje barem s načelnom podrškom. Loše je kad stranke same sebi bivaju važnije nego država u cjelini, što je u krajnjoj liniji i Grčku odvelo u slom. Samo što Hrvatskoj ne bi imao tko pomoći.