Nemam ruku i nogu, a tvrde da nisam invalid

Prije 22 godine Anto Anušić iz HEP-a spržen je na dalekovodu. Netko je zaboravio pečatiti tiskanicu, a sad HZZO tvrdi da nije invalid rada.

Kao kakav zbunjeni lik iz teatra apsurda, u komadu koji bi potpisao Franz Kafka, tako Anto Anušić, 53-godišnji hepovac iz Cerne ne može shvatiti što se događa sa svijetom oko njega. Preciznije, sa HZZO-om u kojem, a ima za to razloga, smatra da ne radi niti jedna normalna osoba.

Naime, prije 22 godine tijelo mu je doslovce sprženo na stupu dalekovoda, poslije čega su mu amputirane lijeva ruka i noga. Kao invalid rada potom je rehabilitiran, uspio se vratiti na posao u HEP-u, dobivao je lijekove, proteze... Prošle je godine, pak, od HZZO-a dobio rješenje po kojem, odjednom, nije invalid rada. Razlog tomu je to što netko u tadašnjem SIZ-u mirovinskog i invalidskog osiguranja nije stavio pečat na tiskanicu na kojoj je poduzeće prijavilo ozljedu na radu, što tada nitko nije primijetio.

Ne može ponovni postupak zbog zastare 

Nedostatak pečata na papiru isplivao je na svjetlo dana nakon što je 1. siječnja 2008. godine osnovan HZZO za zaštitu zdravlja na radu, za kojeg Anušić nije invalid rada, budući da mu ozljeda 'nije priznata u propisanom postupku'. Tim su mu obrazloženjem odbili sufinancirati troškove rehabilitacije u toplicama kao invalidu rada.

U odbijajućem rješenju su mu napisali i to da se postupak utvrđivanja toga da je invalid rada ne može naknadno provesti jer je nastupila zastara. Prava može pokušati zaštiti na Upravnom sudu.

To što postoji silna dokumentacija koja mu je izdana kao invalidu rada, ne pomaže kao vjerodostojna isprava da i je invalid rada. Primjerice, 18. listopada 1990. godine, SIZ mirovinskog i invalidskog osiguranja RH piše da se ''zbog ozljede na radu rasporedi na drugo radno mjesto na kojem nije potreban rad na terenu, potreba stalnog stajanja i hodanja te upotreba obje ruke.''.

Žive svjedoke nitko ne pita

Željan da njegova apsurdna priča izbije na vidjelo govori nam da se osjeća silno zlostavljanim od birokracije koja sad tvrdi da on nije invalid, a svatko, kako kaže, tko je rođen u Cerni prije njegove nesreće može to posvjedočiti.

Živi su i Zlatko Matec i Ivica Perišić koji su s njim 20. lipnja 1987. krenuli otklanjati kvar na 10 kV dalekovodu i koji još živo pamte kako je Antušić radeći na visini od 12 metara uhvatio žicu pod naponom.

Kako je stajao na uzemljenju, struja mu je prošla lijevom stranom tijela. Čudom je ostao živ i to zato jer nije bio čvrsto vezan u opasaču, pa kako se od udara tijelo opustilo tako je pao na zemlju. U bolnici su mu amputirali ruku i nogu.

- Dvadeset godina poslije toga išao sam svojem liječniku na selo i nikad mi nitko nije skrenuo pažnju na to da ja nemam pravo na toplice ili na neko pomagalo kao invalid rada. Nisu me poticali, nego sam ja izganjao da se vratim na posao, jer sam htio ponovo među ljude, a ne da doma sjedim depresivan. Počeo sam raditi 1992. godine, jer se dvije godine nije moglo naći adekvatno radno mjesto za mene. Nisam posebno koristio nikakve povlastice kao invalid rada. Ispada čak da sam kažnjen zbog toga što nisam u 17 godina bio na bolovanju duljem od 30 dana, pa nisam išao pred komisiju gdje bi me valjda netko upozorio da mojim papirima nedostaje pečat. Ja sam pravo na rehabilitaciju i pomagala sad ostvario kao da sam bilo kakav invalid, bez obzira pao s kruške ili stradao u prometnoj nesreći. No, želim pravno raščistiti svoju situaciju jer ipak kao invalid rada imam pravo na 100 posto naknadu bolovanja zbog posljedica nesreće. Imam i prava na tri mjeseca beneficiranog staža po godini pri odlasku u mirovinu, a kako stalno mijenjaju zakone i prava ljudima, tko zna hoće li mi taj status za koju godinu, kad krenem u mirovinu biti još važnija materijalna stavka. Na koncu tu je i pitanje principa, ne može meni to što je neki administrativac zaboravio staviti pečat na moj papir krojiti život. I sad je postalo problem nešto što je lako rješivo.  - ogorčen je Anto Anušić.

Rehabilitiran i radi, nije invalid?

U vrijeme nesreće bio je mladi muškarac, otac dvoje djece. Obitelj se i proširila, a Anto je jedini koji radi. Sad mu jedna kći studira u Zagreb, a bez obzira na tešku nesreću koja mu se dogodila, ovaj Slavonac ne plače nad svojim životom. Kune se da će i s ovim birokratskom zavrzlamom, kao i sa svime dosad, znati izaći na kraj.

- To što mi se događa u stvari je strašno. Posebno me je pogodilo kad mi je jedan od njihovih pravnika pošao objašnjavati da ja uopće nisam invalid jer da se u papirima vidi da sam rehabilitiran i da ponovo radim. Ja mu moram objašnjavati: ''Gospodine, amputacija ruke i noge nije bolest od koje se može ozdraviti nego trajni nedostatak!?'' Nažalost nisam ja jedni. Ima nas nekoliko tisuća invalida u Hrvatskoj koje se zaje..va zbog nečijeg nerada. Ali ja sam strahovito uporan i to ću istjerati, ako treba i do Strasbourga, samo se bojim da ću do tada već biti jako, jako star.