Nogometaši će doći u Varšavsku, ali samo u garažu

Toni Kukoč, nakon Dražena Petrovića i Kreše Ćosića najveći košarkaš kojeg smo ikada imali, vrativši se u Split na ljetni odmor iznio je zanimljivu tezu:

– U današnje doba čak se smatra i brendom ako si sposoban ukrasti. No, nije to tako samo u Hrvatskoj, na tom načelu zapravo počiva današnja civilizacija. U Splitu i Zagrebu puk je posljednjih godina prosvjedovao  protiv nogometne mafije. Pitanje je kada će podići i barikade

U priči o Južnoj Africi, u kojoj sam proveo 34 dana, stajao sam na strani izrabljivanog tamnoputog stanovništva koje danas živi tek neznatno bolje no u vrijeme aparthejda. Danas ih barem nitko ne progoni, ne zatvara i ne batina.

Nakon Nelsona Mandele, pacifista i čestitog političara koji im je višegodišnjom borbom u zatvorima i

Jacob Zuma

samicama donio slobodu, današnji predsjednik JAR-a Jacob Zuma vlast je shvatio kao priliku da se obogati. Korupcija je u toj zemlji u rapidnom galopu. Tamnoputi sada zgrću koliko mogu, a Afrikaneri i Englezi, koji i dalje imaju kapital, danas ne mogu otvoriti tvrtku a da ne zaposle crnca. I sve se više osjećaju ugroženima.

Današnji kapitalizam zapravo je sljednik robovlasničkog i feudalnog oblika vladanja. Na ovim našim prostorima Franjo Tahi, pa mnogo kasnije Josip Broz Tito, Franjo Tuđman, pa i današnji političari stoljećima su hrvatskom puku na slamku pili krv. No, kada bi netko tada podignuo glas, završio bi na Golom otoku ili u Lepoglavi. Upravo zato, iako to danas mnogima izgleda benigno, iako su za većinu to samo besposličari, sanjari i utopisti – u Varšavskoj ulici proteklog se tjedna ipak dogodila revolucija.

Glumci, pisci, nigdje sportaša

U jednom danu Karamarko je dao uhititi 140 osoba, među kojima većinu intelektualaca koji nisu dali zgaziti vlastito mišljenje, koji još nisu digli ruke od moralnih načela. To su ljudi koji misle kao većina populacije, ali oni su odlučili podići bokser protiv Milana Bandića, SDP-a, naposljetku i HDZ-a koji već dvadeset godina s ovom zemljom i ovim narodom rade što žele, a zapravo od naroda rade samo velike bedake. U samom središtu grada vidjeli smo jednog glumca (Vili Matula), jednu glumicu (Urša Raukar) i jednog ne toliko razvikanog, ali talentiranog književnika s ovog asfalta (Edo Popović). Bili su tamo i neki političari u padu, pa čak i neki u usponu koji su zapravo samo oponirali Bandiću, ti se nisu niti će se ikada prikloniti puku.

-. Photo Goran Šerbula

U Varšavsku, što zapravo nikoga ne može iznenaditi, nije došao niti jedan sportski djelatnik, niti jedan sportaš. Zadržat ću se tu ipak na nogometašima. Pa tko bi lud i prosvjedovao protiv luksuzne garaže na par metara od kipa bana Jelačića, pješačke zone, vrhunskih dućana i prestižnih kafića, gdje će nogometni tajkuni i uglavnom nezasluženo bogati nogometaši parkirati svoje skupocjene ljubimce.

Nogometaši će danas radije otići na cajke i trošiti u pijanim noćima, a oni kojima je dosadnije otići će do kladionica. Neoprezniji te oni koji su već nešto i spiskali završit će u Remetincu. Glavni maksimirski šef, pa i njegov trener koji zna kako se 'igra' u nogometnom biznisu jer je bio sportski direktor u Hrvatskoj, Grčkoj, Engleskoj, dužnosnici u Hajduku, drugim našim klubovima i savezu – već se godinama zapravo ponašaju kao i nekoć Franjo Tahi, Josip Broz, Franjo Tuđman. Nogomet im je služilo kao platforma za uglavnom nezakonito bogaćenje.

Narod je to već bio prepoznao, pa su tako u Splitu godinama vodili i vode rat protiv mafije koja je devastirala klub, jedno vrijeme i ona prava, uglavnom zagrebačka mafija stvarala je red na Poljudu.

Nemoral je moderni brend

Sličnu sliku istodobno već godinama gledamo i u Maksimirskoj 128. Nekoć je to bio Caki, danas je to "Joca Maksimir", kako se po zagrebačkim kafićima tepa gazdi kluba. No, njemu je, kao i onima protiv kojih se digao glas u Varšavskoj, zapravo malo oštećen sluh ili galama još nije dovoljno jaka. Za to vrijeme u Maksimiru se i dalje uspješno posluje, klupska i privatna blagajna sve je bogatija, momčad opet slabija. No, psi laju već desetljećima, stoljećima, karavane prolaze, a drpi, mazni, ukradi ili posao dobij preko veze i ispod stola zapravo je moderni brend. Koji se traži i koji opstaje.

Tu negdje na kraju kolone, eto, tumaram već godinama. Nisam bio u Varšavskoj, ne stojim s bokserom na maksimirskom ili poljudskom sjeveru. Savršeno dobro znam da će ova slova nekom soboslikaru poslužiti da prekrije pod, kumici da zamota grincajg. Ali, barem ću olakšati dušu...