O ulasku u EU ne smije se odlučivati u atmosferi jednoumlja

Za manje od mjesec dana Hrvati će biti pozvani na birališta da odluče žele li biti građani Europske unije ili ne. Prvi veliki politički projekt nove vlasti zapravo je neizvjesna završnica posla koji je do finala dovela HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor. Činjenica da je uspjela završiti pregovore s EU i potpisati Ugovor o pristupanju njoj nije pomogla na izborima. Hrvatima je bila važnija činjenica da je njezina vlada na gospodarskom planu zakazala i da nije uspjela preokrenuti negativne trendove koji su se mjerili u prvom redu gašenjem radnih mjesta i rastućim osjećajem besperpektivnosti.

Vrlo je vjerojatno da će referendum o ulasku Hrvatske u EU, kao prvi projekt novoga premijera Zorana Milanovića, završiti pozitivnim rezultatom, jednostavno zato što je nezamislivo da bi većina punoljetnih građana, dakle onih s pravom glasa, mogla zaključiti da im je ipak bolje na razmeđi između nečega i ničega. Međutim, vrijeme koje je trebalo biti iskorišteno za davanje relevantnih informacija na temelju kojih bi građani odlučivali racionalno, umjesto emotivno, bespovratno je izgubljeno. Nova šefica diplomacije Vesna Pusić najavljuje da će u predstojećim tjednima dati javnosti na uvid sve što je ispregovorano, kako bi građani dobili sliku što ih čeka u EU, ali vremena za ozbiljnu analizu i prožvakavanje primljenih informacija jednostavno nema dovoljno. Ipak, teško je vjerovati da bi referendum zbog toga mogao propasti. Naime, prilike za antieuropsku kampanju nema, a u novome sazivu Sabora samo je jedna jedina zastupnica – pravašica dr. Ante Starčevića Ruža Tomašić – protiv ulaska u EU. Ankete, međutim ukazuju da u Hrvatskoj živi između 30 i 40 posto ljudi koji se ježe od pomisli da će se Hrvatska integrirati u europski savez. Neki zato što im se čini da je EU samo sofisticiranija zamjena za nekadašnju Jugoslaviju u kojoj Hrvatska nije imala poziciju koja joj je trebala pripadati. Uvijek je davala više nego što je dobivala, a na kraju je još i bila razorena u okrutnoj agresiji koju je pokrenula velikosrpska politika. Neki se boje ulaska u EU zato što im se čini da nisu dorasli zahtjevima tog tržišta, boje se da će se utopiti, da će im biti još gore, da će Hrvatska morati primijeniti još okrutnija radno-socijalna pravila kako bi se uklopila u standarde. Svi oni koji ne misle kao većina političara u ovom trenutku nemaju svog jakog glasnogovornika. To je, među ostalim, cijena razjedinjenosti desnice na parlamentarnim izborima koja ih je dovela do debakla.

Prije izbora šef HSP-a Daniel Srb govorio je da će njegovi zastupnici u novome sazivu Sabora biti najglasniji protivnici priključenja i da će im upravo saborska arena biti mjesto na kojemu će se boriti za jačanje antieuropske ideje. Hrvatska se nekad klanjala Beogradu, danas se klanja Bruxellesu, govorio je. Ne mogu o Hrvatskoj odlučivati neki europski činovnici, upozoravao je. Neće EU biti briga za Hrvatsku, što će oni voditi računa o hrvatskim brodogradilištima, kad se moraju osigurati škverovi u Francuskoj, nizao je Srb svoje argumente. Sve su to na kraju ostale riječi koje je bacio u vjetar, jer nije imao dovoljno mudrosti da okupi pravaške strančice i postavi temelj za njihovo snaženje. Tako je, kako stvari stoje, najmanje trećina birača ostala nezastupljena. Budući da nemaju svoje animatore, koji bi ih iz sabornice pozivali da izađu na referendum kako bi rekli „Ne EU!“, vjerojatno će ostati samo neorganizirana masa bez smjera i orijentacije.
U demokratskoj državi svi imaju pravo dobiti priliku za iznošenje svojih stavova, ali kad je riječ o politici ulaska u EU može se reći da u Hrvatskoj već dugo toga nema. Ne u pravom smislu riječi. Proces intergriranja intenzivirao se u posljednje dvije godine, ali tek odnedavno se pojavljuju u javnosti neki ljudi koji progovaraju disonantnim tonovima u odnosu na prevladavajući smjer. U Hrvatskoj već dugo vlada europoklonstvo, a članstvo u EU prezentira se kao dogma kojoj se vjeruje bez pitanja. Kakvi prigovori!  

Da ne bi bilo zabune, članstvo u EU jest interes hrvatske države. Međutim, način na koji se odvijao proces integracije, netransparentnost koja ga je obavijala i izostanak kvalitetnih informacija o kojima bi se javno debatiralo baca loše svjetlo na kvalitetu demokracije u Hrvatskoj. Na inicijative da se iz državnog proračuna osigura novac za kampanju protiv EU predsjednik države Ivo Josipović odmahuje rukom i kaže bilo bi to kao da Dinamo plaća Hajdukove navijače da navijaju protiv plavih. Na prvi pogled duhovita asocijacija ima smisla i logike. No, s druge strane, u državni proračun novac uplaćuju i oni porezni obveznici koji ne žele da Hrvatska uđe u EU. Njihov novac bit će upotrijebljen za proeuropsku kampanju kojoj se oni protive.
Kad je riječ o ulasku u EU nova hrvatska vlast ne treba se bojati svojih građana.

Jednostavno, treba omogućiti svima da ravnopravno sudjeluju u zadnjim minutama drugog poluvremena europske utakmice. Jer, kad god je bilo vrijeme odluke hrvatski su građani dokazali da su sposobni odlučiti ispravno, imajući u vidu dobrobit svoje zemlje i naroda. Jednoumlje smo ostavili iza sebe prije dvadeset godina. I zato ne bi bilo dobro da odluka o ulasku u EU bude donesena u ozračju koje podsjeća na vrijeme u kojemu je vladalo. Snaga vlasti testira se i u ravnopravnom sučeljavanju s onima koji misle drugačije.