Onaj tko jednom baci loš kulen – na dobroj paprici više ne štedi

Kada se vrat osipa kapljicama znoja, oči zasuze, a jezik ukoči, simptomi su jasni – zagrizao si papriku iz baranjskog Luga. Poput prave epidemije, među stanovnicima sela proširio se uzgoj ovoga povrća. Umjesto cvijeća, ovdje se i kaljevi pune probnim sortama paprike.

Sjeme iz Mađarske

– Sjeme stiže iz Mađarske, iz Kalođe – otkriva “na kapaljku” tajne papričarskog posla Stevo Vašarević. Samo pod njegovim krovom na godinu se samelje oko 400 kilograma. Slično je i u dvorištima ostale 15-orice sumještana. Toliko ih je samo u jednom trenutku na prste uspio nabrojati Stevo. Proizvođači niču kao gljive poslije kiše, a sličnom brzinom i natpisi uz glavnu seosku prometnicu. “Prodajem mljevenu papriku – slatku i ljutu”. Glavni su gazde, ipak, supruge.

– Kada jednom susjedu posao krene dobro, prihvati se toga i drugi. Tako je bilo i kod nas. Nije ovo lako. Sve se radi ručno, od branja, preko selekcije, pa do nizanja i sušenja – priznaje Stevo.U plastenike ulaze već početkom ožujka, a rukave moraju dobro zasukati sve do kraja listopada. Okus i miris baranjske paprike iz Luga već je nadaleko zagolicao gurmanska nepca.- Kupaca ima iz cijele Hrvatske. Više se trži slatka, nego ljuta jer se ona manje koristi. Dovoljan je jedan prstohvat, pa da jelo dobije pravi okus. Zbog krize i recesije, odlučili smo se ove godinesmanjiti cijenu. Sada se za kilogram mora platiti 120 kuna dok u susjednom Kopačevu ne idu ispod 150 – o “ljutoj” će konkurenciji Stevo. Velike kiše baranjskim proizvođačima zadale su glavobolje. Urod im je gotovo prepolovljen, pa računaju kako će u ribljim

Kulen Photo Wikipedia

paprikašima, čobancima, kulenju i kobasicama završiti manje njihove “crvene smjese”.

– Nekima se ovo čini puno novca, ali kad moraš baciti kulen jer je paprika bila loše kvalitete, povratka nema. Onaj tko je jednom nastradao, na tome više neće štedjeti! – slaže se sa Stevom njegov sumještanin Đula Marton.

Godina bila loša

Đulin čardak ukrašen je nanizanim vijencima paprike. Svaki od njih dug je oko četiri metra, a kada se osuši, teži svega jedan kilogram.– Godina je bila jako loša. Voda nam je sve odnijela – žali se usput Đula dok ubacuje drva u peć. Mora se ložiti, govori, kako bi se paprika osušila. Iz njegove pušnice dimi se kao da je vrhunac sezone kolinja. No, umjesto kobasica, ovdje se suše crvene papričice.

– Svi misle da se puši radi mesa, a kad ono.... – otvarajući vrata papričastog raja govori Đula. U prostoriji gdje se tek jedva možeš okrenuti, visi 40 vijenaca suhe paprike koja je spremna završiti na stolovima i u tanjurima najvećih gurmana.