Partizani ušli u Zagreb, a Pavelić se dao u bijeg

Prije točno 65 godina partizani su ušli u Zagreb te je to bio i kraj NDH, čija je vlada dva dana ranije pobjegla, a `Poglavnik` te večeri.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je država koja je osnovana 10. travnja 1941. godine na inicijativu nacističke Njemačke i fašističke Italije koji su udovoljili stoljetnim hrvatskim težnjama za samostalnošću, nakon raspada i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Ipak, država je praktično bila protektoratom Sila osovine. Državom je vladao vođa ustaškog pokreta poglavnik Ante Pavelić, dok je kralj Tomislav II. imao samo simboličnu ulogu koja je i kao takva ukinuta nakon talijanske kapitulacije 1943. godine. NDH je također bila teritorijalni kondominij Njemačke i Italije, dok su neka ranija hrvatska područja poput sjeverne Dalmacije direktno okupirana i anektirana od strane Italije pod čijom su kontrolom bili sve do pada Benita Mussolinija. Država je nestala sa svjetske pozornice 1945. godine, neposredno nakon pada Hitlerove Njemačke.

NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija umirovljeni austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. travnja 1941. godine poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. godine stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. godine imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova.

Talijani uzeli sjeverozapadni dio Dalmacije i većinu jadranskih otoka, a Mađarska Međimurje

Uspostavljena je nakon sloma Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Bila je priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941. godine, ali uz klauzulu kako će pitanje razgraničenja prema Italiji biti razriješeno naknadno. Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali je Adolf Hitler odlučio ne miješati se u to pitanje. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. godini, Italiji prepušten sjeverozapadni dio Dalmacije i većina jadranskih otoka, područje sa oko 420 tisuća stanovnika, etnički gotovo stopostotno hrvatsko pučanstvo. Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacijsku zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima Sila Osovine. Svoj 'dio' dobila je i Mađarska, koja je u travanjskom ratu okupirala Međimurje i odbila ga napustiti, polazući na njega povijesno pravo. Proglasila je aneksiju, što NDH nije priznala, ali nije mogla ništa učiniti, te je tako ostalo sve do kraja rata.

Ante Pavelić Photo Wikipedia

Italija je, pak, na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorima provodila politiku terora i nasilne asimilacije. Iskoristila je pojavu četnika i pružala im punu pomoć, priznavajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju; time su izvrsno koristili staro rimsko načelo "divide et impere" ("podijeli pa vladaj"). Tako je već u kolovozu ponovo okupirala takozvanu "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojska morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i ''Zonu tri'', do granice ''interesen zone'', ali se 1942. godine povukla.

No, nakon kapitulacije Italije, Ante Pavelić je proglasio poništenje Rimskih ugovora. Područje Dalmacije i Gorskog Kotara koje je bilo ustupljeno Italiji tada formalno ulazi u sastav NDH (ne i Istre, Rijeke i Kvarnera, koji su prije rata bili u sastavu Italije, iako se Pavelić nadao da će mu Nijemci i tu prepustiti upravu). Stvarnu upravu preuzima u prvi mah Narodnooslobodilački pokret, a zatim Nijemci koji potiskuju partizanske jedinice i zauzimaju većinu teritorija. Oni prepuštaju NDH samo neke civilne funkcije. Ujesen 1944. godine partizani poduzimaju ofanzivu i veći dio Dalmacije došao je pod kontrolu NOP-a.

''Nezavisna'' nikad nije bila nezavisna

Posebno je zanimljivo kako, unatoč činjenici da je NDH imala u svom nazivu pridjev ''nezavisna'', ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Tako je NDH, kada je SAD ušao u Drugi svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, objavila rat SAD-u zajedno s ostalim članicama osovine. Bila je priznata od Mađarske, Njemačke, Italije, Slovačke, Bugarske, Rumunjske, Japana, Španjolske, Finske, Danske, Mandžurije, Tajlanda, Kine, Burme, Filipina i Indije.

Područje NDH je obuhvatilo središnju Hrvatsku i Slavoniju i umanjenu Dalmaciju, te Bosnu i Hercegovinu. Iako ustojena, NDH je ipak činila jednu krnju geopolitičku cjelinu. Naime, nedostajalo joj je pet najvažnijih luka i gradova na Jadranu, a to su Pula, Rijeka, Split, Zadar i Šibenik, sve do kapitulacije Italije 1943. godine. NDH se vratila povijesnoj hrvatskoj podjeli na županije, velike župe. U NDH su postojale 22 velike župe s 148 kotara i oko tisuću malih općina. Glavni grad Zagreb je bio zasebna upravna jedinica. Pokušaj te podjele bio je unštenje upravne odvojenosti prostora hrvatskih zemalja Trojednice i BiH, stoga su tako velike župe Livac i Zapolje (Nova Gradiška), Posavlje (Brod), Dubrava (Dubrovnik) i druge, osim hrvatskih imale i bosanske te hercegovačke kotare. Tijekom rata, planiralo se prebaciti glavni grad iz Zagreba u Banja Luku.

Što se državne vlasti tiče, NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se isti donese. Tako je sve zakonske odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu, potpisivao Ante Pavelić. Na takav način je donesen zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH te mnogi drugi.

Pavelić imao izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast

Pavelić je izvršnu vlast imao u svojim rukama. Do 1943. godine bio je predsjednik vlade i sam imenovao sve ministre, nakon toga imenuje i predsjednika vlade i ministre. Imao je u svojim rukama i zakonodavnu (uz suradnju i savjetovanje Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku 1941. i 1942. godine, Zakonodavnog odjela Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942. godine, Hrvatskog državnog sabora 1942. godine i Državnog vijeća 1942.-1945. godine) kao i bitan dio sudske vlasti (izvanredni sudovi, uspostavljeni poglavnikovim odredbama, postali su osnova sudstva u NDH, a redovni sudovi, odnosno sudovi velikih župa, kotarski sudovi imali su sekundarnu ulogu).

Nadalje, 23. veljače 1942. godine poglavnik je sazvao Hrvatski državni sabor, reprezentativno tijelo koje nije bilo birano (članovi su imenovani) i nije imalo zakonadavnu vlast. Sastalo se u tri navrata 1942. godine i nakon toga se nije više sastajalo.

Što se samog ratovanja tiče, Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. No, nemiri u Hrvatskoj, pritom osobito aktivnost partizana, imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942. godine, stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj. Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. godine temeljito je promijenio situaciju. Naime, partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i dijelom taljanske kraljevske vojske te su uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943. godine, vojnički znatno ojačali. Nije dugo trebalo, a da se proširi uvjerenje kako će Njemačka izgubiti rat te da zbog očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu.

Akcija Lorković-Vokić završila smaknućima njih i njihovih suradnika 

Pavelić je sudjelovao u tom planu, poznatom kao akcija Lorković-Vokić, ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. godine. Sovjeti su od rujna 1944. godine, do veljače 1945. godine održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio.

Josip Broz Tito

S druge strane, u drugoj polovici 1943. partizanska vojska brojčano sve više jača te stvara mobilnije borbene jedinice – brigade, te uspostavlja i značajna područja pod svojom kontrolom. Padom Italije i masovim bježanjem ostatka talijanske vojske, partizanska vojska pridobiva znatne zalihe vojne opreme i potrebih namirnica. S većim brojem vojnika i opremom, parizanske brigade postepeno jačaju u koordiniranu vojnu silu, upotrebljavajući više izravne načine sukoba, tako da se vlast NDH stvarno svodila samo na veće gradove i komunikacijske linije. Stanje se u mnogome promjenilo 1944. godine, jer je bilo očigledno da su gubitnici u ratu Sile osovine i njezini saveznici. Vojnici domobranske vojske masovno prelaze u partizanske odrede, no četnici u Hrvatskoj nisu prelazili u partizane kao što su djelomično prelazili na područuju Srbije, Crne Gore.

NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani sve do kraja rata. Do predaje u Bleiburgu više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo, budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu navečer 8. svibnja 1945. godine, dao u bijeg, a vlada je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1945. godine.

Tjedan dana kasnije, odnosno 15. svibnja 1945. godine, NDH je doživjela i konačan kraj doživjela na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji gdje su se Hrvatske oružane snage pokušale predati Englezima, koji odbijaju primiti njihovu predaju te kapituliraju pred Jugoslavenskom armijom.