Polančecove tvrdnje traže ozbiljnu istragu, ali je nema tko provesti

Uopće nije teško zamisliti scenu u kojoj šef hrvatske policije Oliver Grbić referira premijeru Ivi Sanaderu i njegovoj ekipi od povjerenja da su mu pune ladice anonimnih prijava protiv hadezeovaca i da ne bi bilo zgorega da i HDZ počne anonimno kompromitirati oporbenjake. Jednako tako nije teško zamisliti da potpredsjednik Vlade Damir Polančec govori Grbiću da bi mu bio zahvalan da zakoči istragu o Podravci na mjesec dana kako bi se stigle ispeglati neke stvari koje mu ne odgovaraju.

Svatko u Hrvatskoj više ili manje pouzdano zna kako funkcionira društvo zaraženo korupcijom. Onaj tko je u poziciji odlučivanja traži, a onaj kome su te odluke važne plaća. Ljudi koji se nalaze na pozicijama moći povezuju se u nekoj izvitoperenoj solidarnosti, pa je sasvim moguće da ravnatelj policije stvarno savjetuje vrhu vlasti koja ga je postavila da piše anonimne prijave protiv političkih protivnika, a on će se pobrinuti da kompromitirajuće informacije iscure u javnost. Isto je tako sasvim moguće da potpredsjednik vlade zatraži da zaustavi neku istragu. No, razotkrivanje svega toga u Hrvatskoj ne bi bilo moguće da nije europskih procesa. Tek je želja za konačnim priključenjem EU do kraja razotkrila sve slojeve državne korupcije. Političari na udaru istražitelja postaju javni svjedoci koji govore o stilu vladanja iz svoga vremena. Svjedočeći jedni o drugima razotkrivaju mehanizam vlasti potpuno nespojiv s predodžbom o vladanju u korist malog čovjeka. Isprovociran izvješćem o aferama koje bi Bruxellesu trebale pokazati da je Hrvatska zaslužila prolaznu ocjenu za napredak u pravosuđu je ponovno takav svjedok.

Nakon što je u ranijim postupcima razotkrio mnoge loše aspekte vlasti u kojoj je sudjelovao, opet upire prstom da bi razmontirao, ovoga puta ravnatelja policije, koji se, kaže, više bavio srećom i zadovoljstvom vladajuće elite nego sigurnošću puka. Grbić ne da da Polančec postane svetac pa kaže da je on tražio privremeno zaustavljanje istrage u Podravci. Predsjednik Josipović i premijerka najavljuju sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost, premijerka traži da to bude odmah i tumači da je Polančecova tvrdnja dokaz o postojanju paralelne strukture zapovijedanja, oporbenjaci na udaru kaznenih prijava viču kako Polančec govori istinu i da je sad sve jasno... Što je jasno? Je li jasno da u politici postoje i mafijaški modeli? Je li jasno da se mnoge situacije u politici svode na političke igre u kojima maske padaju tek pod utjecajem vanjskih sila? Premijerka traži da se državni vrh ujedini u zaštiti institucija, koje se svjedočenjima poput Polančecova ugrožavaju. No, znači li to da je svjedočenje neistinito? To je nemoguće reći bez objektivne istrage. Ali, kako očekivati objektivnui istragu koju bi ravnatelj policije morao voditi sam protiv sebe? Kako očekivati objektivnu istinu ako resorni ministar govori da je Polančecova tvrdnja priča za malu djecu? Institucije u Hrvatskoj jesu ugrožene. Ali, nije ih ugrozio Damir Polančec svojim tvrdnjama. Ruinirane su odavno, zahvaljujući mnogima koji danas čine političku elitu u Hrvatskoj. Institucije nisu urušili građani. Urušili su ih političari koji su dopustili da korupcija otruje državu i društvo.  

„Ulazak Hrvatske u EU nije pitanje života i smrti“, potpuno je točan zaključak Hannesa Swobode, austrijskog socijaldemokrata i izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku. Istina je, ako euroskeptični hrvatski državljani prevladaju na referendumu o priključenju EU nad eurofilima neće propasti svijet. Hrvatska bi, istina, voljom većine usporila vlastiti razvoj i morala bi pokušati osmisliti novu viziju prosperiteta, što političkim elitama, godinama  usmjerenim isključivo na članstvo u EU, ne bi bilo jednostavno. Međutim, život nalik današnjem i nakon propasti referenduma tekao bi dalje.

No, članstvo u EU jest u interesu Hrvatske. Samo zahvaljujući pregovorima, ma koliko bili dugotrajni i frustrirajući, hrvatsko je društvo pokrenulo procese unutarnjeg čišćenja. Samo je europski pritisak mogao slomiti otpor političara. No, potpuno je jasno svakome, kao i Swobodi, da nije presudno za opstanak hrvatske države. Hrvatska zna što su pitanja života i smrti. Zna kako je kad se moraš boriti za slobodu, kad je zemlja rascjepkana jer je netko drugo poželio njezin teritorij, kad deseci tisuća protjeranih ljudi bježe iz vlastitih domova, spašavajući djecu i noseći čitav svoj život u najlonskim vrećicama. Pobijediti u ratu bilo je pitanje života i smrti. Ući u EU nije presudno za život, ali je bitno za njegovu kvalitetu. Jer, dok se, pritisnuta  zahtjevima EU, vlast nije predala i konačno dopustila istrage korupcije i kriminala zapravo je malo tko u Hrvatskoj imao pojma o tome koliko je ta bolest široko i duboko metastazirala. Iznutra društvo je gnjililo i umiralo, dok je izvana naizgled sve bilo manje-više u redu.

Odavno je korupcija u hrvatskom društvu premašila tradicionalne plave kuverte. Korupcija je omogućila rađanje čitavog novog svijeta imućnih, a anonimnih ljudi koji svoje bogaćenje zahvaljuju bliskosti s vladajućim strukturama. To su do kraja ogolili tek europski procesi. Da nije bilo njih  Sanader bi još uvijek bio premijer, sjedio bi u Banskim dvorima umjesto u salzburškom pritvoru, a mafijaške bi pijavice i dalje neometano isisavale život iz krvotoka hrvatskog društva. Mogu euroskeptici pljuvati po EU, ali dobro bi bilo da razmisle kako bi bez europskih procesa izgledala Hrvatska s ovakvim političkim elitama. Da, Swoboda ima pravo, ulazak Hrvatske u EU nije pitanje života i smrti. Ali, jest izbor između budućnosti i – prošlosti!