Popis dužnika države- kao popis kradljivaca

Bude li doista objavljen, popis poduzeća i građana koji državi ne daju njeno, koji ne plaćaju poreze i doprinose, biti će najčitanije štivo ikad. Kao što je svojedobno bio čitan navodni registar branitelja, što je procurio na internetu. Samo što bi ovaj popis sigurno izazvao još veće zanimanje i još veću buru. Napokon je zaslugom upornih saborskih zastupnika, nekih bivših i sadašnjih, glavno pitanje postalo kako je hrvatska država pokradena za 51 milijardu kuna, svatko tko se nađe na javnom popisu neplatiša, biti će dijelom  javnog odgovora. Neugodna stvar za popisane, poslastica za znatiželjne i skandaloželjne.

Neplatiša je prema podacima što ih iznosi sam ministar financija Slavko Linić, oko 1,7 milijuna. Popis je dakle dugačak, pa je lako moguće da se Hrvatska u toj stvari povede za Srbijom, koja je odlučila na stup srama postaviti samo prvih stotinu najvećih dužnika. No da bi Linić objelodanio makar i takvu skraćenu verziju, prvo će morati predložiti zakonske izmjene koje sada štite identitet poreznih obveznika. Vlada će se morati brzo pobrinuti i za zakonske preinake i za samu tehniku objave popisa dužnika, jer je predaleko otišla s najavom, a da bi se poslije svega povukla.

Najavom javnog popisa dužnika, Vlada si je automatski nakopala puno protivnika, no Linić vjerojatno procjenjuje da može izdržati pritiske kojima će s tim u vezi biti izložen. Vlada očito računa i na psihološke učinke same najave toga popisa. Ako je točna procjena da je od ukupnog duga naplativo oko 26 milijardi kuna, već bi naplatom samo jedne desetina te svote tijekom idućih mjeseci situacija bila sasvim drugačija. Recimo, Vlada bi mogla napuniti proračun i bez podizanja PDV-a na 25 posto, koje je i politički nepopularno i ekonomski riskantno.

Zanimljivo je da pedesetak milijardi neplaćenog duga državi, od kojih je polovica nakupljena za samo posljednje tri godine, gotovo uopće nije bilo javnom temom, dok se nisu poklopile dvije okolnosti: dok nije došlo do promjene vlasti i do razdora unutar HDZ-a. HDZ je dugo bio čuvar tih podataka, a posljednjih godina i talac vlastite politike popustljivosti prema velikim dužnicima. Ne treba zaboraviti da je Ina u jednom trenutku dugovala oko dvije milijarde kuna poreza i trošarina, a HEP tek nešto manju svotu. Jadranka Kosor danas ponosno naglašava da je uspjela naplatiti taj novac, ali s tvrtkama u privatnom vlasništvu bilo je daleko teže ili gotovo nemoguće.

Kad se promijeni zakonski okvir i ako Linić ostane pri najavi da će popis dužnika države biti objavljen na web stranici Ministarstva, imat ćemo se čemu čuditi i nad čime zgražati. Netko će se možda posramiti, a netko dobiti moralnu satisfakciju. Svrhovitost objave imena neplatiša, s tim međutim završava. Novac neće sam od sebe poskočiti u državnu blagajnu. Taj dio posla opet moraju obaviti nadležne državne službe. S popisom dužnika, u tom je smislu slično kao i s objavom registra branitelja. Građani mogu prebirati po spisku imena, ali nije na njima da selektiraju lažne od pravih. Kao što nije na urednim poreznim platišama da discipliniraju one druge. Za to imamo državnu administraciju i Vladu koja tu administraciju usmjerava. I svi su za svoj posao uglavnom dobro plaćeni.