Poštar, lopov, druker... Jednom riječju, rejting- junk.

Scenarij kao iz američkih filmova puni ovih dana opet novinske retke. Počelo je suđenje HDZ-u. Ono što je posljednje godinu- dvije vrištalo sa naslovnica dnevnih listova (srećom, otkrilo se na televiziji i od kuda je curilo) opet se ponavlja. Sočno, vruće i lako zapaljivo.

Zabavlja se opet javnost detaljima kako su se kupovali mediji (naravno, lokalni- nacionalni se ne diraju), kako se trošio novac na fancy ručkove, umjetničke slike, lobiranje u Europskoj Uniji. Kako su se u vrećama i torbama nosile kune i euri, kako se kupovao Sanaderov BMW.

U glavnoj ulozi naravno capo dei capi- Ivo Sanader. Pored njega Mladen Barišić- poštar, kako se sam nazvao.

- Ja sam zapravo bio samo poštar. Prenosio sam poruke od Ive Sanadera i tako se stjecao dojam da sam moćan. Sanader je bio bog i batina. Svima je bilo jasno da se s Fimi medijom mora raditi iako Sanader to nije tako javno izrekao, već u smislu sugestije. No, svi su znali da on ne tolerira neposluh i da se za manji neposluh može izgubiti položaj. I meni je bilo važno da ga nekim svojim činom ne razljutim, a bio sam mu blizak. Njegove su se želje izvršavale, ništa se nije preispitivalo. Bilo im je jasno s kakvom će ih lakoćom smijeniti. On je o tom odlučivao jedini. Svi na važnim funkcijama jako su to dobro znali, i meni je bilo bitno ono što mi Sanader naloži. Nitko nijednu lipu nije mogao potrošiti bez njegova odobrenja- čitala je u utorak sutkinja Barišićeve riječi.

Barišić je, dakle, iščitano iz njegove izjave istražiteljima, bio nula, kao žvaka na cesti koja se zalijepi za cipelu pa se razvlači dok hodaš i ne možeš je se nikako riješiti... Poslušnik koji je marljivo skupljao i čuvao novac za HDZ i Sanadera. Poslušnik koji je utjerivao fiktivne milijunske fakture državnih i javnih tvrtki dok je istovremeno bio šef carine. Od tih je fiktivnih faktura, vjerojatno, skupljao mrvice za sebe.

Naravno da je znao da je to što radi- kriminal. Da li ga je bilo briga zbog toga? Ni najmanje.

Dok je to radio, kajanja nije bilo. Odgovarao mu je valjda dojam da je moćan. Odgovaralo mu je da ne razljuti Sanadera i možda, na primjer, odbije takav 'posao'. Odgovarali su mu vikend ručkovi u zagrebačkim restoranima sa Sanaderom, Božom Biškupićem i Mariom Zubovićem nakon kojih su išli u šoping slika. Tako je, valjda sam sebi, bio važan. Njemu je samo bilo bitno ono što mu je Sanader naredio. Tako je i živio.

Pokajao se tek nakon provedenih zatvorskih noći i noći u Remetincu. Tamo nema Bang & Olufsena, tamo nema Brioni odijela, hrane iz Baltazara i Marcellina... Pa mu je odjednom proradila savjest koju je godinama 'gušio' devizama, kunama i lažnom moći. Recitirao je, valjda, sve što zna i ne zna istražiteljima. Kao što je godinama bez imalo grižnje savjesti krao, tako je sad sve 'otkucao'.

Mladen Barišić je, reklo bi se, moralna nula. Možda čak i pokoji minus ispod nule. On je (bio) lopov. A uz to je postao i druker. Iskreno, teško je reći što je lošije u ovom slučaju- biti lopov i krasti od države ili biti druker. A Barišić je oboje- i lopov i druker.

Pa ako je već imao hrabrosti za takav bahati i drski lopovluk, ako je već bez prisile i bez oduzete poslovne sposobnosti pristao sudjelovati u tome, onda je trebao imati drskosti do kraja. Ako je već bio toliko 'glup', proklet za novcem i častohlepan da krade za druge, onda je mogao i sakriti tu svoju 'glupost'. 

Mladen Barišić je bio prvo poštar, potom lopov i na kraju druker (pokajnik). Ukupan dojam bi se mogao svesti na rejting- 'junk'. Tako bi ga trebalo i tretirat.