Pročitaje priču Osječana koji je preživio amer. bombe u 2. svjetskom ratu

Osijek je do lipnja 1944., u rukama Nijemaca i ustaša, relativno mirno proživljavao 2. svjetski rat. Saveznički avioni te su godine gotovo svakodnevno prelijetali iznad grada, a mlađi se bavili njihovim brojenjem. Jednom su ih izbrojili 600, uzbuđenja nije bilo, no 14. lipnja oko 11 sati sve se promijenilo. Saveznička eskadrila u nekoliko je sekunda ispustila niz bombi – po 500 kilograma – na grad, sravnila dio Donjeg grada od Huttlerove ulice do Zelenog polja i odnijela čak 251 život.

Eksplozije u Ipoilu

– Imao sam 15 godina i učio zanat za strojobravara u Tvornici šećera. Izišli smo van u dvorište iza zgrade, koje je veličine 400 sa 500 metara, i gledali avione. Odjedanput se začuo zvižduk bombi i stravične detonacije. U dijelu dvorišta gdje su bili lokomotiva i vagoni s kojima se dovozila repa s polja legao sam na zemlju, a pokraj mene još jedan strojar koji je govorio: “Bože pomozi, sveti Ante čuvaj nas” – prisjetio se Slavko Bučanović najtežeg dana 2. svjetskog rata. Imao je, kaže, osjećaj da se zemlja ljulja, kao da je negdje na valovima.

– Bio sam okrenut prema rezervoarima Ipoila, naftne tvrtke. Bilo ih je oko 10-15, a bombe su ih pogađale. Rezervoari koji nisu bili pogođeni od grijanja su eksplodirali, poklopac bi se otvorio, vatra šišnula. Stravično – kaže.

Sve je to, dodaje, trajalo svega nekoliko sekundi - toliko koliko je trebalo avionima da prelete od OLT-a do Zelenog polja. Kad je prestalo svi su otrčali u polja i iz njih vidjeli stupove prašine.

– Vidjelo se kako gori Veliki mlin, vidjelo se kako gori Engelhardtov mlin, kako gori Ipoil... Užasna je slika bila. Tek poslijepodne smo se vraćali u grad. Prešao preko Šećeranskog mosta i stigao do Vukovarske ulice, koja više uopće nije postojala! Na južnoj strani, ne znam jesu li jedna ili dvije kuće ostale čitave – sve je bilo sravnjeno sa zemljom. Na sjevernoj strani ulice bilo je nekoliko čitavih kuća, a duž cijelom ulicom ruševine, prevrnuta kola, ubijen kočijaš, konji, bandere naopako. Govorilo se da je bilo nešto manje od 300 mrtvih koji su danima poslije iskapani iz ruševina – ispričao je.

Bježanje iz grada

Iz ruševina pod kojima su bila tijela ubijenih Osječana, sjeća se, širio se nesnosan smrad.

– U Osijeku je tada živjelo oko 60.000 ljudi, no velik dio napustio je grad koji je nakon toga bombardiran još u srpnju i rujnu. Međutim, nikad više kao tog 14. lipnja. Avione više nismo brojili, već smo svi bježali izvan grada na prvi znak uzbune – sjeća se Slavko, razmišljajući kako danas osuđujemo ratne zločine dok se tada o tome nije ni razmišljalo. A kako nazvati čin u kojemu Amerikanci u sekundi razore dio grada i ubiju 251 osobu?