Protiv zaraze

U članku nedavno objavljenom u „The Times Literary Supplement“, Martha Nussbaum, profesorica prava i etike na Sveučilištu u Chicagu, upozorava na nadolazeću katastrofu „daleko više štetnu za budućnost demokratske samouprave“ nego što je to ekonomska kriza: na krizu obrazovanja. Problem je, kaže ona, u tomu što su radikalne promjene koje se sada događaju u školskom sustavu, vođene logikom profita, i one stvaraju kao na pokretnoj traci skupine poslušnih, tehnički obučenih automata koji nisu kadri razmišljati svojom glavom. Humanističke znanosti i umjetnosti otpisane su kao neupotrebljive i suvišne jer ništa ne doprinose u utrci kako bi ostale konkurentne na svjetskom tržištu, i kao rezultat toga, gubi se tlo pod nogama za razvijanje pojedinačnih kapaciteta maštovitog, kreativnog i kritičkog mišljenja, a cijele narode se nastoji usredotočiti na kratkoročne ciljeve zamišljene u svrhu stvaranja dobiti.

Photo Julienne Eden Bušić

Pamtite li Sokratovu izreku da „neistražen život nije vrijedan življenja?“ Njegova odanost ideji kritičkog razmišljanja neminovno ga je stajala života, i zato, ako nam nedostaju sposobnosti i mogućnosti da kritički preispitamo naše živote, ako nismo u stanju raspravljati o glavnim pitanjima za i protiv, ako služimo samo „autoritetima“, i mi smo, također mrtvi, kako na duhovnoj tako i na egzistencijalnoj razini.

Mediji i Vlada govore nam, na primjer, da je u hrvatskom interesu pristupanje Europskoj Uniji, kao da je „Europa“ predodređena za vječni život. Europska besmrtnost je, kako je poznato, vrlo stara zamisao. Zeus, otac svih starogrčkih bogova, ludo se zaljubio u Europu, kćer feničkoga kralja, nakon što je bio pogođen jednom od Erosovih strijela. Kad je kasnije shvatio da je ona osuđena na put običnoga smrtnika, nazvao je po njoj kontinent i zakleo se: „Ti ćeš, Europo, biti besmrtna jer kontinent koji je primio tvoje tijelo nosit će tvoje ime za sve vjekove!“ Ali Europa je bolesna i potištena danas, i njezin oporavak je, govoreći u terminima konjskih utrka, „a long shot“. Njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je upozorila da će ideja europskog zajedništva propasti ako propadne euro, i opisala je njegovu aktualnu krizu kao „najveći europski test od propasti komunizma“. S neuspjelim donošenjem Ustava, s podijeljenom eurozonom, čudovišnom birokracijom i s već preko sto tisuća stranica zakona i propisa koje nitko ne čita niti će vjerojatno ikada pročitati, i s najnovijim događajima kao što je ekonomski kolaps Grčke koji lako može zaraziti i ostali dio Europe, vrlo je teško gajiti optimizam. (Jasno je da Goldman Sachs ne dijeli„savjete“ kako sakriti korupciju u samo jednoj zemlji. To je njihov globalni modus operandi: vidi, http://www.alternet.org/story/146819/america's_ten_most_corrupt_capitalists. Svejedno, koncept ujedinjene zone sa zajedničkim interesima je zabluda. To nam jednostavno govori zdrav razum: svaka obitelj i država koja drži do sebe brine najprije o svojim interesima, a tek onda gleda si osigurati ma kakve pogodnosti na raspolaganju iz veće cjeline. Samo pitajte Britance, koji nemaju namjeru tako skoro, ako i ikada, napustiti svoju funtu.

Photo Julienne Eden Bušić

Ako ovdje ima ikakvog smisla raspravljati o ovim pitanjima, u sokratovskoj tradiciji, bilo bi vrlo teško oboriti blistave paralele između premisa u Camusovom romanu „Kuga“ i hrvatskih odnosa prema Europskoj Uniji. Kad je u gradu Oranu na stotine štakora odjednom umrlo, stanovnici su najprije negirali mogućnost da se dogodi epidemija kuge: „nije bilo štakora u njihovim zgradama, vjerojatno ih je netko donio izvana!“ Kad se zaraza počela širiti na ljude i prekrivati njihova tijela strašnim i bolnim čirevima, oni odbacuju pomisao da je izvor u njihovoj zajednici, pa se kuga nastavlja dalje širiti. .Kad je broj mrtvih nastavio rasti, napokon je poslan brzojav iz Prefekture u kojemu je stajalo: „Proglašavamo epidemiju kuge stop zatvorite grad.“  Oni koji su mogli već su pobjegli od smrtonosne bolesti, ali oni koji su zakasnili, koji su bili presumnjičavi, sada su osuđeni na umiranje u gradskoj karanteni. „Nitko nije sigurno znao kako reagirati protiv kuge“, zaključio je lik iz romana, dr. Rieux. „Jedina nada je bila da će epidemija umrijeti prirodnom smrću.“ Takvo polagano umiranje moglo bi zaprijetiti i nama, u skladu sa zaključcima međunarodnih stručnjaka. Stoga, ili ćemo se pokrenuti dok je vrijeme, ili ćemo poput onih u „Oranu“ jednostavno čekati smrt? Ako bi se ovdje radilo o čistom filozofskom pitanju, onda bi mogli izabrati „Oran“, izazivati smrt i iskustvo „osjećaja slobode koja dolazi nakon totalnog gubitka“. Ali ovo nije filozofsko pitanje, ovo je pitanje hrvatske gospodarske budućnosti i političke nezavisnosti! Ako ne živimo u takvim okolnostima, kako je napisao Camus, u kojima je „čovjek koji se usudi reći da su dva i dva četiri osuđen na smrt“, onda je vrijeme i za ozbiljan sokratovski dijalog. U suprotnome, moramo koristiti svoju moć da političarima oduzmemo jedine dvije stvari koje ih zanimaju – izbornu pobjedu i materijalne probitke– tako što ćemo bojkotirati njihove medije i proizvode, i svojim glasom skinuti ih s vlasti. Dva i dva, nakon svega, uvijek daju četiri.