Prvi put su me cenzurirali zbog reforme Milinovića

Nakon što sam dobila otkaz, svi u Slobodnoj Dalmaciji misle da će ako razgovaraju sa mnom završiti u gulagu...Strah čini čuda, kaže Škaričić

Nataša Škaričić nesporno je posljednjih godina jedna od naših najboljih novinarki čija je specijalizacija zdravstvo. Ne treba se previše prisjećati da bismo shvatili njene zasluge slučajevima poput krađe jajnih stanica, ili nasilnog hospitaliziranja Mirjane Pukanić. No, usprkos novinarskom radu u kojem nitko nije bio pošteđen, a čini se upravo zbog njega, Nataša Škaričić dobila je otkaz u svojoj matičnoj kući, Slobodnoj Dalmaciji. Kako to? Na to i druga pitanja ona odgovara u ovom intervjuu.  

Kad ste prvi puta pomislili da će Vas 'otjerati' s radnog mjesta, bit će da Vam se tako nešto već duže vrijeme mota po pameti?

- Ne samo da mi se takva ideja nije motala po glavi duže vrijeme, nego i danas, deset dana nakon što mi je uručen otkaz, ne vjerujem da se to doista dogodilo. Sve je preiracionalno i nevjerojatno: povod za tako drastične mjere, način provedbe, kao i sve što je uslijedilo nakon što je stvar već odlučena. Naime, iako sam u šestomjesečnom otkaznom roku dužna raditi posao pomoćnice glavnog urednika, od proteklog ponedjeljka više nitko od nadređenih sa mnom ne komunicira, pa dolazim na posao i glumim duha. Ruku na srce, cijela mi stvar sliči na događaje usred neke velike tranzicije, kada se ljudi potpuno dezorijentiraju i hvataju svoje pozicije u novom poretku, što uopće nije isključeno kao scenarij u hrvatskom novinarstvu. Ako je to tako, uvjerena sam da je spas jedino u očuvanju zdravog razuma.

Kako je to sve izgledalo, tko Vam je uručio otkaz i uz kakvo obrazloženje? Koliko će potrajati otkazni rok i hoće li uslijediti sudski spor?

- Priča, prema svemu sudeći, počinje u listopadu prošle godine kada sam kao pomoćnica glavnog urednika zbog silovitog pritiska kolega iz Splita i Zagreba, ali i osobnog iskustva, napisala dopis glavnom uredniku Slobodne Dalmacije Zoranu Krželju i predsjedniku Uprave EPH Ninoslavu Paviću, tražeći razgovor na temu cenzure u SD i prakse prepravljanja novinarskih tekstova. Danima prije tog dopisa ogranak HND-a u mojoj novini tražio je da zajednički prikupimo podatke o cenzuri i predamo kolektivnu predstavku HND-u, no ja sam inzistirala na tome da prvo pokušamo riješiti problem unutar kuće. Da ne duljim, gospodin Pavić je odmah sazvao sastanak, na koji Zoran Krželj nije došao. Umjesto toga stigao mi je njegov e-mail da mu se ''izvolim ispričati''. Pavić i ja razgovarali smo dva, tri sata u četiri oka i rastali se u dobrom raspoloženju, uz dogovor da će idući sastanak biti održan zajedno s Krželjem. Od tada, glavni urednik Slobodne Dalmacije uopće ne komunicira sa mnom, a do dogovorenog sastanka nikada nije došlo.

U veljači ove godine izvršna direktorica SD Ana Kušeta pozvala me da dođem na razgovor u Split, zbog dogovora o nastavku suradnje. Sjela sam u auto i dovezla se do Dugopolja, gdje me dočekao glavni urednik, ali ne sam, ne u atmosferi povjerenja i želje za dogovorom: pored nas sjedilo je dvoje svjedoka, Ana Kušeta i šef unutarnjo-političke rubrike Vladimir Matijanić. Bez riječi prethodnog razgovora uručen mi je novi ugovor za novinara, bez ikakvih dodatnih oznaka statusa koje se uobičajeno navode u ugovorima za novinare s iskustvom. Osim što je, dakle, riječ o ugovoru za novinara-početnika, u njemu je i članak koji kaže da se ugovor može raskinuti bez ikakvog obrazloženja, s otkaznim rokom od 15 dana. Da sam to potpisala, završila bih na cesti jučer, a ne sutra. Na moje pitanje što bih trebala raditi, Krželj mi je kazao da ''Mogu ostati pratiti zdravstvo, ali ne onako kako sam ja zamislila''. Odgovorila sam mu da se moram konzultirati s odvjetnicima i kako sumnjam da ću takvo što potpisati, nakon čega sam upozorena da mi u tom slučaju ide otkazni rok. Nakon što ih je moj odvjetnik pismom upozorio da krše radno zakonodavstvo te - zbog cenzure - Zakon o medijima, stigao mi je i otkaz. U jednom jedinom trenutku, javila mi se izvršna direktorica, s ponudom da "izgladimo stvari" i da pošaljem svoj prijedlog ugovora. Nakon nekoliko dana, zvala sam da vidim što je s time, ali mi je rečeno da je u međuvremenu "bilo nekih priopćenja" - to se misli na HND - i da nitko ne zna što je s tim ugovorom. Od tada iz Splita više nitko od urednika sa mnom ne komunicira, iako se redovito javljam zbog prisutnosti na poslu. Ono što me istinski zbunjuje je ponašanje Uprave EPH – još nisam sigurna jesu li upoznati sa svim ovim detaljima i kako gledaju na cijelu priču. Što se tiče sudskog spora, naravno da bih ga najradije izbjegla i nadam se da ću se sa Slobodnom rastati ili sastati u civiliziranom dogovoru. 

Karijeru ste započeli u Slobodnoj Dalmaciji, kako su Vaše dugogodišnje kolege primile tu vijest?

- Dva mjeseca živim u Kunderinoj ''Šali'', u atmosferi bizarnog i opasnog izvrtanja najsitnijih detalja privatne i profesionalne komunikacije s kolegama, koji će sutra biti upotrijebljeni kao ozbiljan argument protiv mene. Situacija je ovakva: imate novinarku koja je, na vašu nesreću, ozbiljan i nagrađivan autor, a k tome kompulzivan radnik i želite je otpustiti zbog nekog sramotnog razloga kakav je, recimo, cenzura. Pa, dobro – obznanite onda da pljuje po ulici, da ne voli male životinje, krade po samoposlugama i da je, općenito, osoba i radnik vrijedan prezira. Najednom, nigdje nema inicijative za kolektivnom predstavkom protiv glavnog urednika koja se sastavlja mjesecima. Vrlo bliski suradnik glavnog urednika, koji mi se prije svakodnevno žalio na uređivačku politiku, uputio je, nakon što sam dobila otkaz, dopis g. Paviću u kojemu tvrdi da sam ga poslala u ''neku stvar''. To bi, valjda, trebalo biti krucijalno za otkaz. Isti taj čovjek je tri dana prije urlao u telefonsku slušalicu kako će ''doći u Zagreb i sve nas pobiti'', što je u dopisništvu izazvalo opći smijeh  i zaključak da je u Splitu na snazi živčani slom. Jesmo li ga trebali prijaviti Mladenu Bajiću? Zatim, urednički kolegij neki je dan potpisao dopis za Hinu u kojemu stoji da sam odbila potpisati ''iznimno povoljan ugovor'', iako ga nitko, ili barem većina njih, nije ni vidjela. Imam pouzdan podatak da nekoliko članova uredničkog kolegija uopće nije znalo za to priopćenje, no nitko se nije javno ogradio od objavljivanja takve klevete u njihovo ime. Ponavljam, vlada kunderijanska atmosfera, svi misle da će, upute li mi razglednicu, završiti u gulagu... Strah čini čuda, očito. No, kod kolega izvan Slobodne stvari su sasvim drugačije. Zvali su me i iz HHO-a, a prva ocjena njihova pravnika je da je Slobodna prekršila cijeli niz pravnih odredbi.  

Može li se nakon 'vala otkaza' reći da Slobodna Dalmacija i nije tako Slobodna? Koliko je snažan politički pritisak, kakva je situacija kada govorimo o uredničkim slobodama, prijeti li još otkaza i kakva je klima unutar redakcije?

- Nema vala otkaza. U 17 godina koliko tamo radim, samo smo ja – koliko se sjećam – i izvjesni kolega kojega nitko nikada nije vidio u redakciji, dobili otkaze. Pardon, dobio je i Igor Lasić koji je bio formalno zaposlen u agenciji EPH, ali je radio isključivo za SD. Ako sam nekoga nepravedno izostavila, neka mi oprosti. O klimi i slobodama sam dovoljno rekla.  

Korupcija i zdravstvo idu ruku pod ruku, mislite li da je 'prekid suradnje' uvjetovan Vašom specijalizacijom u novinarstvu. Napokon, svojim člancima gađali ste i pogodili Ahilovu petu mnogih. Imate li volje javno uprijeti prstom u one koji su mogli utjecati na odluku uredništva?

- Ovako: godinama sam specijalizirana za takozvane afere u zdravstvu, a predmeti mog pisanja bile su dotad nedodirljive face kao što je dr. Asim Kurjak, poznata humanistica Jelena Brajša, dr. Andrija Hebrang, dr. Ivica Kostović, cijeli Medicinski fakultet u Zagrebu, svi ministri...Nikada mi nijedan urednik nije cenzurirao tekstove, iako je moć ljudi o kojima sam pisala bila ogromna. Slobodna Dalmacija je, zahvaljujući mom radu, a njihovoj otvorenosti, bila važna i utjecajna u resoru zdravstva, možda kao u nijednom drugom. Prvi put je netko otvoreno proveo cenzuru nad mojim tekstom zbog takozvane reforme zdravstva koju je protekle godine prezentirao ministar Darko Milinović. Tada mi prvi put nije objavljen komentar, iako su ga, s obzirom na važnost događaja, imali svi mediji. Da ne spominjem apsurdnu činjenicu kako sam gostovala u mnogim tv-emisijama kao poznavatelj sustava, dok u SD-u moji tekstovi nisu bili poželjni. Međutim, najfascinantnije mi je saznanje da su svi glavni urednici bili pozvani u Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi na dogovor oko izvještavanja o reformi, o čemu sam javno govorila na Skupštini HND-a u Opatiji. Rekla sam da ni CK SKJ nije pozivao glavne urednike na sastanak oko izmjene zakona, te da je takva vrsta pokušaja uspostavljanja kolektivnog medijskog deala Vlade s medijima nepoznata u demokratskoj praksi. Riječ je o tome kako vlast jednostavno ima potrebu da svi znamo koliki je njihov utjecaj na medije, i o tome bi, da im se začepe usta, progovorili na sve druge otvore. Dok se reforma predstavljala, jedan se moj frend sasvim slučajno zatekao u društvu  utjecajnog zdravstvenog dužnosnika, pa je čuo kad je netko pitao kako to da ''Škaričička ne piše o reformi?''. ''Riješili smo'', kazao je gospon dužnosnik. Taj me je, inače, prije znao nazivati, pozivati se na daleko srodstvo i najavljivati da će me ''kad-tad prosvijetliti''. Kad ti prosvjetljenje ne upali i zamračenje je u redu.

Nacional Vas je prozvao nakon ubojstva Pukanića, žustro ste pratili situaciju oko Mirjane Pukanić. Gledajući u retrospektivi, što o svemu mislite danas, pogotovo kad govorimo o činjenici da nitko nije odgovarao za ono što je pretrpjela gospođa Pukanić?

- Onog trena kad sam vidjela prvu snimku odvođenja gđe Pukanić u bolnicu, mislila sam isto što i danas – riječ je neviđenom slučaju zlouporabe psihijatrije i kršenja Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Strašno je što ni danas većina ljudi, uključivši ljude koji nisu neobrazovani, ne shvaća kakvu svinjariju čini Nacional pišući o navodnoj psihijatrijskoj anamnezi M. Pukanić. Naime, takvim se pisanjem igra na primitivnu predodžbu da, ukoliko netko ima stanovitih problema, tada i primjena institucionalnog nasilja postaje opravdana. Kao, što ćeš drugo s luđakom, nego ga zatvoriti? Upravo obrnuto – zakoni o zaštiti osoba s duševnim smetnjama služe upravo tome da štite te osobe i jasno definiraju dopušteno ponašanje društva prema njima. Ta lekcija, čini se, ni danas nije jasna do kraja.      

Nedavno ste, uz Sanju Modrić i Sanju Sarnavku, potpisali inicijativu koja ukazuje da je Vlada u načelu 'infiltrirala' medije i odredila 'strateške okvire' njihova djelovanja, mislite li da je taj proglas 'kap koja je prelila čašu'? Možete li se osvrnuti na slobodu medija i još jednom definirati prijetnju s kojom se 'slobodni mediji' danas suočavaju.

- Ulogu tog javnog apela u mom otkazu netko je već javno apostrofirao, jer je otkaz uslijedio odmah nakon potpisivanja peticije. Međutim, kako sam već rekla, problemi su počeli prije. Prijetnji slobodnom novinarstvu u Hrvatskoj je puno i previše, no ključno je ipak to što se radi o malom, klaustrofobičnom tržištu i maloj, klaustrofobičnoj zemlji u kojoj postoje dva ili tri centra moći i kapitala. To je gotovo nemoguće dostojanstveno izdržati i odoljeti sustavu opće premreženosti u kojem, sigurna sam, ne može biti slobode. Ili se sloboda, očito, sve skuplje plaća. K tome, stravično se među samim novinarima proširio seoski naputak – veži konja gdje ti gazda kaže – koji je neprihvatljiv za svaku profesiju koja ima etički kodeks i neka svoja univerzalna pravila. Zamislite  liječnika koji je zaposlen kod privatnika kako prihvaća da se čir na dvanaestercu operira kroz Eustahijevu trubu, samo zato jer je trik upalio na tržištu!  Nažalost, u hrvatskom je novinarstvu tako nešto moguće i, čini se, poželjno, iako svi znamo da temeljni smisao novinarskog posla nikada neće biti promijenjen. Pultizer nikada neće biti dodijeljena za intervju sa Severinom, nego za nešto što demontira neki krivi proces u društvu i to je tako, amen. Na koncu, da ne ispadnem naivna i anarhična: novinari moraju poštivati poslovnu i uređivačku politiku kuće u kojoj rade, ali isto tako moraju moći o njoj interno raspravljati bez straha od odmazde.