Prvih 100 je prošlo, drugih 100 bit će pakao

Gotovo da i nije bilo dana u prvih sto dana Milanovićeve vlade da nisu padale žrtve vladanje njihovih prethodnika. Kao da se dolaskom nove vlasti pokrenula kompozicija složena od domino pločica. Jedan za drugim ruše se svijetovi, raspadaju životi, nestaje pogled u budućnost... Sisačka Željezara, Dioki, Jadrankamen, Dalmacijavino, kraljevički škver, Bilokalnik drvo, Vjesnik, Adriachem... Sve propada. Stečaj za stečajem. Radnici viču, proklinju, plaču... I nitko ne viče na Ivu Sanadera i Jadranku Kosor, koji nisu obuzdali krizu i pokrenuli oporavak. Psuju Zorana Milanovića, Radimira Čačića, Slavka Linića... Birali su ih jer su se htjeli riješiti loše vlasti, a s njome i lošeg života. No, kako stvari stoje, da bi život bio bolji, najprije valjda mora postati još gori. Da bi se ukazala perspektiva, najprije valjda moramo dotaknuti dno besperspektivnosti, a to sigurno nije nitko birao na prosinačkim izborima.

Građani su razočarani. Svjesni su težine gospodarske situacije, ali nekako kao da su se nadali da će nova vlast odmah uspjeti preokrenuti stvari i zaustaviti propadanje. Nisu to dobili. Nade su se izjalovile. Tvrtke propadaju, burza nezaposlenih svakodnevno se puni, svakodnevno netko štrajkom utjeruje  zarađenu plaću, perspektiva se ne nazire. Od nove vlasti očekivali su preokret, a dobili suočavanje s ponorom. U sto dana Vlada predvođena premijerom Zoranom Milanovićem, koji je povjerenje dobiveno na izborima nazvao kreditom dobivenim od građana, velik je dio tog kapitala potrošila. S ministarske se razine govorilo puno, ali malo dobroga. Pravi potezi tek se očekuju, a ljudi ne znaju bi li već sad počeli kukati. Jer, ako je prvih sto dana bilo suočavanje s istinom, drugih sto dana postat će pakao.

U prvih je sto dana gorivo dobilo gadnu naviku da poskupljuje svaka dva tjedna, izazivajući glavobolje pri svakom posjetu benzinskoj crpki. U drugih sto dana, međutim, čeka nas poskupljenje struje i plina, što će biti istinski udarac na obiteljske proračune. Bez automobila se još nekako i može, ali kako, naprimjer, živjeti u mraku? Kako birati između hrane za djecu i računa za struju? Bi li to uopće trebao biti izbora s kojim se treba suočavati stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj? U drugih sto dana ponovit će s ono što se ponavlja svake godine u turističkoj sezoni. Kolone priučenih konobara, kuhara i sobarica krenut će prema moru ne bi li koja turistička kuna dolepršala i u njihovo gnijezdo.

Nova je vlast podigla PDV i zadovoljno kažu da se, ne samo zbog toga poreza, naravno, proračun puni bolje od očekivanja. No, je li to dovoljna utjeha građanima koji upravo zbog PDV-a mjesečnu košaricu potrepština plaćaju sve više? Nova je vlast rekla da joj je prioritet pokretanje investicija i otvaranje novih radnih mjesta. No, zasad se radna mjesta uglavom gase. Novih poslova nema na vidiku. Možemo samo vjerovati (ili ne!) Radimiru Čačiću koji govori da će u drugoj polovini godine biti bolje. Nema ni novih investicija. I u tom pogledu možemo samo vjerovati (ili ne!) prvome Vladinu potpredsjedniku.

U drugoj polovini godine očekuje nas i rasprodaja. Sa sezonskim sniženjima cijena krpica u trgovinama, na svjetskoj će trgovačkoj tezgi biti Hrvatska poštanska banka, Croatia osiguranje, Petrokemija i tko zna što još. Kao ni o povećanju PDV-a i stečajevima, tako Kukuriku koalicija ni o prodaji obiteljskog srebra nije govorila dok se borila za glasove birača u izbornoj kampanji. Iskustvo proteklih privatizacija, pak, govori da će novi vlasnici, kad se jednom pojave, prvo rezati troškove za ljude. To znači da će se burza i tada popunjavati onima koji zbog restrukturiranja ostaju bez posla i padaju na teret države. I brodogradilišta za koja je donesena odluka da idu u privatizaciju ostat će bez dijela ljudi. Uvijek to tako ide. To je u Hrvatskoj, nažalost, jedina konstanta. Jedino ta prokleta burza nezaposlenih svakog mjeseca bilježi „pozitivne“ rezultate. Jedino je nezaposlenost „u plusu“.

I, eto, nije potrebno dalje tražiti razloge zbog kojih prvih sto dana vlade premijera Milanovića nije prošlo u atmosferi optimizma. Ne treba tražiti razloge zbog kojih u Hrvatskoj i dalje nema entuzijazma, a ljudi se osjećaju kao zombiji bez mrvice života u sebi. Mogu samo čekati da na kraju tunela upali svjetlo i nadati se da to neće biti vlak koji će ih pregaziti.