PRVOSVIBANJSKI TSUNAMI: Tko preživi, osniva prvobitnu zajednicu!

Da nema nezaposlenih, penzića i škverana, Lijepa naša bila bi raj na zemlji. Oni ubijaju dušu državi i kradu korake ubrzanoj demokraciji. Balast su zbog kojega ljepotica svejednako tapka u mjestu. Puno ih je, a ono malo odabranih vođa ne mogu ih sve obuhvatiti, pobrojiti, svrstati, razdijeliti i spojiti, povezati i umrežiti. Muče se s njima, a kako i ne bi, pa čine više od pola punoljetnih članova zajednice. I kad god pokušaju zbrojiti, ono ispadne bivši broj na kvadrat.

Spas je samo u tsunamiju koji bi taj teret odvukao na pučinu. Njih sigurno prve, jer su najlakši. Najmanje jedu i to uglavnom lako probavljivu hranu u obliku krumpira i makarona. Zato im prijeti dugovječnost, što državi nikako ne odgovara. Džepovi i novčanici su im prazni, a žive u starim stanovima ili trošnim kućercima. Savršeni su za tsunami. Bilo bi zgodno da je prvosvibanjski, imao bi određenu težinu i značaj. Samo da se Jadran malo digne, odoše oni kao japanski „brod duh“ na morsku pučinu. Prolazili bi kroz teritorijalne vode poput riba. Slično ovoj sadašnjoj situaciji u Piranskom zaljevu. Jadne srdelice, kao da one znaju gdje je granica i koji su valovi slovenski, a koji hrvatski.

Od tih otežavajućih elemenata, koji vuku prema dubini i dnu, najsumnjiviji su škverani. Žive na morskoj obali, uglavnom ne znaju plivati, pa što čekaju. Idealni su za prvu pomoć državi, onu najjednostavniju, „usta na usta“. Samo trebaju zinuti i skočiti, bilo bi poželjno svi zajedno, držeći se za ruke. Ako izraze želju, može ih Strikoman i slikati, sa voljenim škverom u pozadini, za milenijsku uspomenu.

Za njima bi vjerojatno poletjeli i nezaposleni. Svjesni veličine vlastite žrtve. Dali su državi kad je i koliko od njih trebala. Sad im jasno daje do znanja da ne zna što bi s njima. Tko je to još i gdje vidio da netko vapi za radom. To ima valjda samo u Lijepoj našoj. Čudni neki ljudi. Servirano im da poslije 45. ili 50. godine života više ne rade, a oni protestiraju, plaču i moljakaju. Radili bi, jeli i živjeli.

Ne bune se čak ni sada, zbog nove cijene struje, došli su topli dani, ne trebaju im više ni stanovi, mogu 24 sata biti na otvorenome. Onu plastičnu ambalažu što su prodavali sad će pretvoriti u izvore solarne energije. Napuniti ih vodom u gradskim fontanama, to ih ništa neće koštati, pa ugrijati na suncu do 60 – 70 stupnjeva, a onda prodavati. Već su i oni nešto naučili. Kako se može dobro unovčiti topla voda. I prodati rog pod svijeću. Transparentno, ekološki osviješteno, tranzicijski, kao učinkoviti čimbenici sinergije, tepaju im tako da ne razumiju uspavanku.

Jedino bi se penzići, pogotovo oni stariji, mogli pokolebati u nakani vlastite žrtve za spas države. Svašta su u životu prošli, preturili preko glave više država, vođa i sistema, pa znaju da nikad nije onako kako se govori da jest. Uvijek je lošije. Možda zato odluče pričekati teža vremena, pa tek onda, zajedničkim uranjanjem u tsunami, pomoći državi.

Onima koje valovi vrate i izbace žive na neku obalu, preostaje organizirati se u prvobitnu zajednicu i početi s razmjenom dobara. Riba za blitvu i krumpir, bob za školjku, grozd za smokvu. I tu stati, ne dozvoliti prvobitnu akumulaciju kapitala. Jer poslije nje dolazi drugobitna, s odabranima koji misle da moraju vladati.