Ranjeno srce svijeta

Kad ste zadnji put bili dirnuti do suza? Nekim odlomkom iz knjige, možda, koji je potresao vašu dušu, pobudio vašu empatiju i povezao vas s univerzalnim pulsom čovječanstva? Scenom iz filma koji je zapravo nosio u sebi jedan topao, ljudski zaplet i životne likove, s kojima se možete poistovjetiti, koji dijele naše zajedničke strahove, radosti, nade i snove, i koji nemaju posebne Supermanove moći, kao što je sposobnost skakanja s jednog nebodera na susjedni, ili neke druge bedastoće? Kad ste posljednji put gledali neki dramski komad i koliko ste maramica upotrijebili, za suze, a da vam nije curio nos? Osjećate li se nekako prazni iznutra? Iskorišteni? Ravnodušni? 

To je vrlo rašireno stanje, jer da se ne bi osjećali praznima, morate imati osjećaje, a u današnjem svijetu gotovo ništa više ne gane srce. Što drugo očekivati kad „nezavisni mediji“ mahnitaju o najnovijem kazališnom umjetničkom perfomanceu tijekom kojega „zvijezda“ jede vlastito meso i pije svoju krv, ili o filmu u kojemu je glavna stvar simuliranje sexa sa svinjom? Kada uključite radio i, umjesto vedrih i inspirativnih Vivaldijevih i Chopinovih tonova (to je retro!), možete čuti razne „popularne“ rap pjevače i slijedeće stihove:

Photo Julienne Eden Bušić

„Imaš kćer stariju od 15 godina, silovat ću je pred tobom, što ćeš učiniti?“
„Ne želim prebiti curu....ali zaslužuje, makni je dok je ne udarim u trbuh iako je trudna...“
„Ubit ću vraga....ubijaj, ubijaj bijelce cijelu noć....ubij vražjeg Židova....ubio bih bjelca iz čiste zabave...“

Kad zadnji „hit“ roman za glavne likove ima gomilu dilda i vibratora, i kad su za vrijeme nedavne televizijske emisije „Otvoreno“ gledatelji bili „počašćeni“ ponosno predstavljenim „ekskluzivnim“ videom, u kojemu skupina djece ponavlja „f...you“, „f...the world“ i „mi mrzimo svijet“, nakon što je veći dio svog života proživjela pod baražnom vatrom takvog smeća, morali bi se zapitati, zar bi teško bilo pokazati ijedan drukčiji stav osim mržnje, apatije, malodušja ili destruktivnosti.....zar nije vrijeme da se nešto učini? 

Prvi korak bio bi isključiti televiziju, radio i kompjuter, bojkotirati većinu filmova, predstava i dnevnih novina, i naći neku dobru knjigu. Za one koji su zaboravili, knjiga se sastoji od nekoliko stotina ili više stranica teksta, poželjno je da je napisao netko tko je čarobnjak riječi, i koji umije dočarati sliku i izazvati takvu emociju koja bi nečije srce izbacila van iz tijela i poslala ga u spiralnom letu sve do zvijezda, kao raketu. 

Uzmimo na primjer, „De Profundis“ od Oscara Wildea, jedno od najljepših literarnih napisa u povijesti. Wilde je bio u zatvoru zbog „moralnog prijestupa“. Kad su ga dovodili iz zatvora pred Stečajni sud u lisicama, ponižena i u najdubljem očaju, čovjek koji je stajao u gomili, polako i svečano podiže svoj šešir u znak poštovanja prema velikom umjetniku. O ovom jednostavnom činu empatije za brata čovjeka u bolnoj i dubokoj patnji, Wilde piše:

Photo Julienne Eden Bušić

„Pohranit ću to u riznicu moga srca. Držat ću ga tamo kao tajni dug, i drago mi je što mislim da ga najvjerojatnije nikada neću moći isplatiti. Ostat će mi u trajnoj uspomeni i sačuvan kao slatkoća od mirisnih smola i kasije mnogih suza. Kad je mudrost postala beskorisna za mene, filozofija nerotkinja, a izreke i fraze onih koji su nastojali da me utješe, poput prašine i pepela u mojim ustima, sjećanje na taj mali, lijepi, tihi čin ljubavi je otpečatio u meni svu veličinu suosjećanja: učinio je da pustinja procvjeta kao ruža, i izvede me iz gorčina usamljenosti i progonstva u harmoniju s ranjenim, slomljenim i velikim srcem svijeta.“

U svom djelu „Adam Bede“ George Eliot piše na sličan način o preobražujućoj snazi tuge i patnje:
 „Budimo zahvalni da naša patnja u nama živi kao neuništiva snaga, samo mijenjajući svoj oblik kao što sile čine, prelazeći iz boli u simpatiju – ta skromna riječ koja uključuje u sebi sve naše najbolje spoznaje i naše najveće ljubavi.“

Ali sada se sve malo zakomplicira, jer kad se jednom probudi snaga empatije, ljudi počinju dublje brinuti o svima i svemu oko sebe. Oni počinju odbacivati manipulatore ljudskih duša, i tražiti promjenu. Oni se bune protiv zagađenja naših umova od strane medijskih magnata čiji je jedini interes neposredni profit i postati još bogatijima, a nas zadržati u izolaciji, neredu i apatiji. Oni agitiraju protiv zagađivanja našega mora i pitke vode od pohlepnih kompanija, koje ce pomoriti ribe kao i ribare, a njihova djeca neće imati ni pitke vode. Oni se bore za susjede koji su izgubili životnu ušteđevinu zbog svjetskih Soroša, za pustinju bez kiše, za nebo bez zvijezda. Zato su manipulatori iznijeli na teren svoje teško oružje, širenje apatije, degradacije i dezintegracije. No empatija je opasna, i empatija je moćna. S njom možemo iscijeliti ranjeno srce svijeta.