Reality show: Domagoj Ivan Milošević u raljama politike

Kad bi to bilo moguće, potpredsjednik Vlade zadužen za investicije možda bi ovih dana rado ušao u vremeplov i vratio se koji tjedan unatrag kad je bio samo Domagoj Ivan Milošević. Uspješan i ugledan mladi poduzetnik, većinski vlasnik grupe Pastor i predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske udruge poslodavaca. Prihvaćajući premijerkin poziv da bude potpredsjednik Vlade za investicije Milošević je pristao na reality show pod nazivom „Razotkrivanje“.

I prije nego što je mislio da će mu se to dogoditi počeo je plaćati cijenu svog iskoraka u politiku. Od uglednog biznismena, koji je nagovještavao dolazak nove poduzetničke generacije, potpredsjednik Vlade našao se tek korak udaljen od mogućnosti da DORH pokrene istragu kako bi se utvrdilo je li tvrtku i imovinu stekao na zakonit način. Sunovrat od zvijezda do blata kratak je i okrutan. Čak i kad izostane intervencija pravne države, što nije rijetkost, ugled stjecan godinama nestaje kao prah pod silinom naslovnica koje otkrivaju detalje pažljivo uklonjene iz fino dotjerane biografije.

Pero Kovačević, potpredsjednik HSP-a „Dr. Ante Starčević“, zatražio je od Državnog odvetništva da ispita zakonitost privatizacije Pastora i načina na koji se potpredsjednik Vlade obogatio. Sve što navodi u prijavi poznato je Državnoj reviziji koja je baveći se po službenoj dužnosti privatizacijom Pastora još prije sedam godina utvrdila da je tvrtka prešla iz društvenog u privatno vlasništvo na tipičan hrvatski način u kojemu su „majstori“ pozajmili novac da kupe tvrtku, prikladno procijenjenu na manju vrijednost, a onda su pozajmicu vratili tvrtkinim novcem. U tome, istina, nije sudjelovao potpredsjednik Vlade Milošević, ali jest njegov otac koji je kasnije svoje vlasništvo prenio na sina.

Tipična hrvatska priča otvara niz pitanja. Naprimjer, hoće li Mladen Bajić pokrenuti istragu o privatizaciji Pastora? Hoće li istrage početi odmah ili će „bajićevski“ čekati prikladan trenutak u kojemu će potpredsjednik Vlade opet biti samo „civil“ Domagoj Ivan Milošević? Drži li se Ustava, zakona i deklarirane političke volje za obračun sa svim vidovima korupcije, Bajić ne bi smio čekati. No, kako je u pitanju nova zvijezda na političkom nebu, teško da će mu brzina biti vrlina. Privatizacijsko bezakonje ne zastarijeva, pa stigne...   

Dalje, zašto je Jadranka Kosor odlučila osvježiti gospodarski dio svoga tima, kako je opisala rekonstrukciju Vlade, čovjekom zbog kojega će, kako stvari stoje, biti dodatno kompromitirana? Zašto se dovela u situaciju da s jedne strane poziva na puni angažman pravne države u suzbijanju korupcije i svih vrsta nezakonitosti, a s druge, postavlja na mjesto od posebne važnosti poduzetnika kojega prate kontroverze koje se vuku još iz privatizacije? Ako pretpostavimo da premijerka nije znala za nalaz Državne revizije koji ukazuje na nezakonitosti u privatizaciji i dvojbene poslovne manevre unutar Miloševićeve grupe Pastor, postavlja se pitanje zašto službe koje bi je trebale servisirati takvim podacima nisu napravile svoj posao? Ne bi li, načelno govoreći, osobe koje se nalaze na čelu vlade, države i parlamenta trebale biti zaštićene od takve vrste kompromitacije i skandala?  

Dalje, postavlja se pitanje ima li uopće još moralnih i poštenih ljudi, gdje se skrivaju i kako ih nagovoriti da se angažiraju u politici. Čovjeka koji će se baviti investicijama premijerka je potražila u tzv. realnom sektoru, odnosno među poduzetnicima. Logično, računala je da oni znaju kako se radi posao, kako biti efikasan, kako privući kapital, kako pokrenuti stvari... U Hrvatskoj udruzi poslodavaca nitko joj, dakako, nije rekao da postoje neki detalji koji bi mogli kompromitirati Miloševića, pa posredno i nju i HDZ. Naprotiv, nahvalili su ga kao svoga uglednog i sposobnog člana, jer grijesi iz privatizacije vjerojatno mnogim poduzetnicima i ne izgledaju kao grijesi, pogotovo ne smrtni. Ustavna odredba prema kojoj privatizacijski kriminal ne zastarijeva mnogima se od njih vjerojatno čini kao nepotrebno puritanstvo koje će u konačnici imati jalov učinak, a jedina mu je svrha da posluži za predizborno zavaravanje narodnih masa.   

I na koncu, postavlja se pitanje karaktera države koja ne drži do svojih institucija i sve svodi na predstavu. Državna je revizija, dakle, prije sedam godina utvrdila činjenice koje se tiču tvrtke Pastor, podatke o tome proslijedila Hrvatskom saboru, a svako je revizijsko izvješće na raspolaganju i Državnom odvjetništvu.

Zašto nitko ništa nije poduzeo? Ne samo u slučaju te tvrtke, nego i svih drugih u kojima su pronađene nezakonitosti? Zašto nije pokrenuta nikakva istraga? Zašto su izvješća Državne revizije tretirana kao zahodski papir koji vrijedi samo dok se ne upotrijebi, a onda nestaje u tmini kanalizacije? Što će nam zaključci kako je netko prekršio zakon, kako je došao do neke imovine protivno propisima, kako je rasipao novac tvrtke ili poreznih obveznika, ako se poslije toga ne dogodi ništa?  Izvješća Državne revizije, bilo da se radilo o privatizaciji ili trošenju proračunskog novca, bila su puna teških dijagnoza.

Umjesto kirurških rezova kojima se otklanjaju tumori, revizorske su dijagnoze tretirane andolom ili apaurinom. Strasti bi se ispucale u saborskim raspravama, i to je bilo to. Oni koji su uhvaćeni u nezakonitostima mogli su mirno spavati. I mogu još uvijek, osim ako brzopleto ne pomisle da se mogu bez posljedica uključiti u visoku politiku. Tek tada počinje obračun. Domagoj Ivan Milošević upravo uči tu lekciju.