Roger Tamraz - sumnjiv put do bogatstva

Tajno snimljeni sugovornik Vladimira Zagorca poznat je po izdašnim donacijama koje daje i Republikanskoj i Demokratskoj stranci u SAD-u.

Roger Tamraz je Amerikanac libanonskog podrijetla, bankar i poslovni čovjek, koji je svoje bogatstvo zaradio na nafti.

Njegov prvi posao bilo je vođenje banke tijekom Libanonskog civilnog rata, kada se udružio s bivšim libanonskim predsjednikom Aminom Jumayyilom. Njihova banka, Intra Bank, ovisila je o ostalim libanonskim bankama, a početni kapital dala joj je Bank of Credit and Commerce

Roger Tamraz Photo Novinar

International. Tamraz je bio predsjednik Uprave banke, a 1986. godine upleo se u niz, kako su ocijenile Centralna banka i Federalne rezerve, upitnih ulaganja.

Libanonska banka i Federalne rezerve prisilile su 1987. Intra Bank na formiranje nove uprave, većinom sastavljene od ulagača iz Perzijskog zaljeva.

Tamraz je na to odgovorio održavanjem sastanka u istočnom Beirutu, na kojem je formirao novu upravu, a sebe imenovao počasnim članom uprave sa svim ovlastima. Sastanak je održan sa manje od osam posto predstavnika dioničara, a samo dva tjedna nakon sastanka, Tamraz je prisiljen na ostavku na mjestu počasnog člana uprave i morao je prodati svoj udio u Middle-East Airlines.

Njegov odgovor na to uslijedio je u obliku Bank Al- Mashrek, projekta financiranog od sredstava koje je izvukao iz Intra banke, sredstava koja mu je dao predsjednik Jumayyil i sredstava iz jednog krila Intra banke, kojem je još imao pristup. Bank Al- Mashrek nastavila je primati pozajmice na ime Intra Bank Consulting Group, gradeći svoj ugled na ugledu Intra Bank. Bank Al-Mashrek 1988. je kupila Banque Stern's i Banca di Particepiazioni e Investimenti's commercial kao i četiri podružnice Jammal Trust Bank.

Ukupna imovina Tamrazove banke procijenjena je na milijardu libanonskih funti, a sedamdeset posto te imovine nalazilo se izvan zemlje. Tijekom tog vremena Tamraz se nalazio izvan dosega bijesnih dioničara i upravitelja svoje stare banke te dioničara nove banke, uživajući zaštitu predsjednika Jumayyla, koji je rješavao sve sudske tužbe protiv njega, te zaštitu oružane pratnje kojom se okružio. Kada je Jumayyil otišao u egzil 1988. godine, Tamraz je u odsutnosti osuđen zbog prijevare ulagača.

Tamraz je tada bio na putu za Nikoziju, poručujući libanonskoj žandarmeriji da je njegova osuda rezultat političkog pritiska Sirije, odnosno da je to kazna zbog suradnje s Jumayyilom. Libanonska žandarmerija obavijestila je Interpol o tjeralici za njim, zbog čega je postao međunarodni bjegunac. Tamraz je svoje utočište pronašao u Turkmenistanu.

Ured turkmenskog predsjednika Saparmurata Niyazova primio je 1991. godine od Tamraza dva kovčega puna novca. Do 1992. godine, dva najveća turkmenska polja nafte postala su vlasništvo dviju kompanija, Oil Capital Limited i Tamoil. Vlasnik obje bio je Roger Tamraz. Dvije godine kasnije, Tamraz se našao u središtu pozornosti zbog zagovaranja izgradnje naftovoda iz Turkmenistana prema Armeniji.

Iako taj projekt nije realiziran zbog sukoba u regiji Nagorno-Karabakh, Tamraz je uspio nastaviti projekt pod kodnim imenom ''Semi-Final''. Taj je projekt bio zajednička investicija Oil Capital Limited, Tamoil i turkmenske vlade. Izgrađen je niz malih naftovoda , kao privremeno rješenje u transportu nafte prema zapadno-europskom tržištu. Zbog projekta ''Semi-final'' došlo je do zahlađenja odnosa između Turkmenistana i Rusije, jer su novoizgrađeni naftovodi zaobilazili sve ruske naftovode u Turkmenistanu.

U isto vrijeme Tamraz se sastajao s azerbajdžanskim predsjednikom Heydarom Aliyevim. Tijekom rasprave o naftovodu od Bakua preko Nakhichevana do Turske, Tamraz je od Aliyeva tražio pet posto vlasništva u naftnom konzorciju. Zbog velikih financijskih gubitaka u sukobu u Nagorno-Karabakhu, Aliyev je pristao na Tamrazove zahtjeve.

Tamraz je počeo privlačiti pozornost nekih visokih dužnosnika SAD-a, posebice američkog veleposlanika u Armeniji Harryja Gilmorea. Od 1973. godine bio je u kontaktu s CIA-om.

Tijekom osamdesetih Tamraz je počeo lobirati za predsjednika Ronalda Reagana, dajući kampanji toliko novca da je u stranci dobio status ''Republikanskog orla''. Usprkos tome, nije uspio dogovoriti sastanak s nekim značajnijim dužnosnikom u Reaganovoj administraciji. Pretpostavlja se da je Tamraz tada dobio američko državljanstvo u obliku azila tijekom Libanonskog građanskog rata. Detalji o njegovu dobivanju državljanstva su nedostupni.

Gilmoreov memorandum o Tamrazu uzburkao je vode u Washingtonu i potaknuo Dana Fowlera iz Demokratskog nacionalnog odbora (DNC) da se raspita o njemu. Fowler se sjećao Tamrazove spremnosti da donira novac Bijeloj kući. Ček iz tvrtke Tamoil na 250 tisuća dolara stigao je u DNC, nakon čega se Tamraz mnogo lakše sastajao s američkim dužnosnicima tražeći ih potporu za ''Semi-Final''.

Tamraz se sastao sa Sheilom Heslin iz Nacionalnog vijeća za sigurnost, zaduženu za odnose s Rusijom, Ukrajinom i Euroazijom. Hesli je bila članica Grupe za energiju u kaspijskom području, a nakon sastanka s Tamrazom poslala je memorandum NSC-u i Grupi za energiju u kaspijskom području, tražeći da se Tamrazu ne dopuste kontakti s američkim dužnosnicima.

U isto vrijeme kada je Heslin poslala memorandum, Tamrazov prijatelj Harut Sassounian susreo se s Alom Goreom, a nakon nekoliko zajednički ručkova, s Goreom je upoznao i Tamraza. Ti sastanci Tamrazu nisu donijeli željeni uspjeh, pa je nakon pet razgovora s Alom Goreom odustao i okrenuo se Saudijskoj Arabiji i Libiji za pomoć.

Tamraz je 1995. godine pristupio bivšem čelniku saudijske obaviještajne službe Kamalu Adhamu s dokumentom koji je identificirao jednog od dioničara Intra Bank. Taj je dioničar bio Ahmad Al-Dur, pravim imenom Kamal Adham. Ta je ucjena omogućila Tamrazu potpisivanje ugovora sa Saudijskom Arabijom o naftovodu prema Mediteranu. Iste godine, Tarmaz se sastao s Muammarom al-Gaddafijem i nagovorio ga da kupi propalu tvrtku Amoco, koja je zatvorila svoje rafinerije u Italiji.

S kapitalom koji je skupio u poslovima sa Saudijskom Arabijom i Libijom, Tamraz se ponovno okrenuo naftovodu Baku-Nakhichevan-Turska, ovaj put lobirajući kod Turaka. Prve kontakte uspostavio je sa Sivim vukovima, ultranacionalističkom grupom, preko kojih je došao do Ozera Cillera, supruga turske premijerke Tansu Ciller. S Ozerom Cillerom Tamraz je osnovao tvrku Emperyal, koja je otvorila desetke casina u Turkmenistanu.

Nakon Emperyala, Tamraz je osnovao tvrtku Lapis čija je jedina svrha bila osigurati 95 milijuna dolara vrijedne bonuse osnivačima Ozeru Cilleru, Tansu Çiller, Rogeru Tamrazu, Saparmuratu Niyazovu i Heydaru Aliyevu. Tim je potezom Tamraz uklonio sve zapreke za izgradnju toliko željenog naftovoda. No zbog ugroženosti vlastitog položaja, Alyev je u zadnji tren odustao od dogovora.

Tarmazu je ponovno preostalo obratiti se SAD-u, a njihovo odobrenje pokušao je dobiti donacijom od tristo tisuća dolara Demokratskoj stranci. Na kraju je predsjednik Bill Clinton odobrio naftovod, čija se vrijednost tada procjenjivala na  2,5 milijarde dolara.

Sheila Heslin uložila je službeni prosvjed i zatražila istragu o Donu Fowleru, koji je primio Tarmazove donacije Robertu Baeru, operativcu CIA-e koji je radio izvješća o Tarmazu.

Baer je, kako bi isprao ljagu sa svoga imena, započeo istragu o Tamrazovoj imovini. Tristo tisuća dolara koje je dao Demokratskoj stranci, prema Tamrazovom svjedočenju su sredstva iz njegove tvrtke Aviscapital, smještene izvan New Yorka. Kasnije je tvrdio da je dio Aviscapitalove imovine prebačen iz Oila Capital Limiteda. Kasnije je dokazano da je to laž, jer je Oil Capital Limited  tužila panamska vlada, a njegova je vrijednost procijenjena na 23 centa.

Pitajući se otkud Tarmazu novac ako je bankrotirao, Baer je otkrio incident s Lapisom. Preko obavještajne službe u Ankari i iz ureda Alexandera Lebeda, doznao je da su novac za financiranje kampanje Demokratske stranke dala dva pomoćnika Borica Jeljcina čiji su motivi ostali nepoznati.