Ružno drvo

`Vidimo da je pas rođen za jednu stvar, a konj ili slavuj za drugu, i općenito govoreći svaki od njih je lijep kad ispunjava svoju prirodu`.

Postoji jedna vrlo stara njemačka izreka. Nitko ne zna tko ju je skovao, ali u današnjem kompleksnom svijetu, ona daje jasan uvid u razumijevanje mnogih stvari: “niemand kann anders sein als er ist” (nitko ne može biti netko drugi nego onaj koji jest“ ).

Priroda se pobrinula da nas o tome pouči kroz različite svakodnevne aktivnosti; na primjer, cijepanje drva. Jeste li ikada primjetili kako pojedini iverci, mekani i glatki, pršte od najmanjeg dodira sjekire, kao da su već iznutra, u cjepanici, podijeljeni u pravilno složene odjeljke koji traže samo najmanji poticaj da se predaju? Ne treba tu neki veliki trud jer bi ih i dijete moglo odrezati džepnim nožićem ili čak i s čačkalicom. S druge strane isto tako postoje i veliki, kvrgavi, komadi cjepanica, s tvrdom korom, koji su puni čvorova, savinuti i ispresijecani viticama i spiralnim navojima koje je gotovo nemoguće presjeći, čak i s najoštrijom oštricom, s  najmišićavijim zamahom i najjačom voljom. U nekim hrvatskim krajevima imaju zanimljiv izraz za takve tvrde čvorove, zovu ih - vrži.

Potrebna je neka posebna osoba da bi pobijedila ovakav tip cjepanice, jer ništa nam ne koristi ma koliko žarko željeli slomiti tu kladu, niti će pomoći da sve jače zamahujemo i udaramo sjekirom. Nakon svega, vrž ne popušta, jer drukčije ne može biti. Da se stablo sastoji samo od popustljivih mekanih dijelova drveta, prevrnulo bi se i srušilo s prvim olujnim vjetrom koji puše s Velebita. Jako, čvrsto stablo, da bi preživjelo, treba imati čvorove, uvojke i savinuća po čitavom deblu koje štiti dijelove koje ne mogu stajati sami i koji nisu u stanju da se odupru silama prirode, ledenim olujama i jakim vjetrovima. Zajedno, oni predstavljaju harmoniju smisla, unutar koje se međusobno štite i nadopunjuju.

Isto se može reći za ljudska bića koja imaju mnoštvo vještina i znanja, oblika, kontura i izgleda: seljak sa svojim grubim, žuljevitim rukama i vremenom-isklesanim licem koje nije lijepo, koji nikad u životu nije bio izvan svoga sela ili pročitao knjigu i koji ne bi mogao raspravljati o simboličkom značenju drveta u djelima Flannery O’Connora, ali koji uz jednostavnu krv, znoj i suze iz krševitog komada zemlje može izmamiti gozbu dostojnu kralja jednako kao i tisuća drugih ljudi koji misle da se rajčice, tikvice ili luk pojavljuju kroz neku vrstu povrtne teorije velikog praska. Nije li jednostavni seljak otporno i žilavo deblo drveta koje štiti slabije, "privlačnije" ali isto tako i ranjivije komadiće od uništenja dok ovi agoniziraju oko gubitaka u svojim investicijskim fondovima? Drugi su prirodni ratnici, dobri za malo drugih stvari, planinski ljudi, na primjer, koji su se u surovim uvjetima stalno morali boriti za opstanak i nezavisnost. Recimo, Škoti s brdovitih predjela su poznati kao najbolji i najizdržljiviji ratnici ("Dinarci" u Hrvatskoj), puni strasti i povremeno loše naravi, grubi, nekultivirani, čak i ružni po nekima, ali u stanju da se stoljećima odupiru stalnim engleskim napadima i osvajanjima, i time osiguraju da oni koji nisu ratnici (stanovnici u nizinama), pjesnici, tkalci ili vinari, i dalje imaju priliku da ispune svoju sudbinu kao slobodni ljudi a ne robovi.

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Prirodni redoslijed stvari, kod životinja kao i kod ljudskih bića, je koncept koji je stoički filozof Epiktet obrađivao u jednoj od svojih rasprava, "O uresima": "Vidimo da je pas rođen za jednu stvar, a konj ili slavuj za drugu, i da je općenito govoreći svaki od njih lijep kad ispunjava svoju prirodu; a pošto je priroda svakog od njih drukčija, svaki je lijep na drukčiji način." Svi se mogu složiti da konj ne može lajati ili ugrabiti kost, ili skočiti u gospodarevo krilo da bi ga ovaj pogladio, a to bi bio poprilično neprirodan prizor i kad bi se dogodio. Jednako apsurdno bi bilo vidjeti ratnika kako sadi kukuruz u polju, ponizno se savija nad zemljom umjesto da je svladava snagom svoje volje, ili pjesnik koji cijepa drvo umjesto da stvara melodične stihove, ogorčeno se žaleći na čvornate i neposlušne vrži koje odbijaju da se prelome. I odjednom smo napravili puni krug, opet smo natrag u šumi, neki dijelovi su žilavi i uporni, drugi su glatki i podatni, ali zajedno funkcioniraju u savršenoj prirodnoj harmoniji koja štiti drvo od zlokobnih vjetrova.