RVR - radničko dioničarstvo iz noćne more

Uprava tvrtke RVR (Redarstvo, vatrogarstvo, rasadnik), koja je izdvojena iz HŽ-a tijekom restrukturiranja, odlučila je prije pet godina privatizirati tvrtku kroz radničko dioničarstvo. Iako su radnici tada bili uvjeravani kako je to jedini i najbolji način da tvrtka stane na noge, danas su radnici svjesni prijevare, jer od kupljenih udjela nemaju koristi, vrijednost im je pala, a ne mogu ih ni prodati.

Uprava na čelu sa Željkom Mićem, tvrde radnici, kaže da novca nema, ali istodobno ne obrazlaže gdje je novac od hipotekarnog kredita uzetog od Hypo banke prije dvije godine u iznosu od 730 tisuća kuna. Istodobno, s obzirom na to da su udjeli kupljeni na kredit HPB-a, radnici su i dalje kreditno opterećeni. Neki od njih s plaćom od 2500 kuna na iznos od visokih 200 tisuća kuna. Slučaj privatizacije navodno je i pod istragom USKOK-a.

Loš ESOP

Prva je nelogičnost u tijeku privatizacije bila ta što je društvo ponuđeno radnicima na prodaju po cijeni od 22 milijuna kuna, iako mu je tržišna vrijednost tada bili 14 milijuna kuna. No Mić kaže da je cijenu utvrdio vlasnik HŽ Infrastruktura i na nju se nije moglo utjecati. U prvom pokušaju privatizacije, koji je napravljen u suradnji s Darkom Tipurićem, radnici su pozvani da bez prethodnog iščitavanja ugovora ili i moguće konzultacije s pravnikom potpišu punomoć za direktora i članicu uprave zbog otkupa RVR-a od HŽ-a. Tada su im na potpis 'podmetnuti' još neki papiri kojima se njima dvoma daje gotovo apsolutna vlast u odlučivanju i upravljanju društvom. No velik broj radnika uspio je razvrgnuti već dane punomoći, pa je slijedio drugi pokušaj privatizacije.

Tako je dio radnika prije tri godine, gotovo pod prisilom, dignuo kredite na svoje ime u iznosu od 200.000 kuna te su sklopljeni ugovori o utanačenju. Odnosno, radnicima je bilo obećano kako će manji dio otplaćivati sami, a veći do umjesto njih tvrtka te da će krediti biti skinuti s njihovih lista zaduženja za nekoliko mjeseci. Tvrtka je preuzela otplatu većeg dijela kredita na sebe, no to je dovelo do potrebnog obnavljanja punomoći, kojim je radnik udjele bez naknade prepuštao RVR-u! Da radnici nisu pristali na nepotpisivanje punomoći, sljedeća rata kredita u cijelosti bi teretila njih.

Na taj način velik broj udjela prenesen je u trezorske udjele. Pa trenutačno radnici imaju 60 posto udjela u tvrtki, a u trezorskim dionicama je 40 posto. No ni nakon tri godine s radnika nije skinuto kreditno opterećenje. Radnici, uključujući i one koji su promijenili tvrtku ili otišli u mirovinu, ne mogu prodati udjele. Kažu kako im je objašnjeno da novca nema, iako je nama Mić potvrdio kako tvrtka uspješno posluje.

Interes za zemljište

Prije tri godine Mić je obećao radnicima da će, ako nastane problem s isplatom kredita, novac namiriti prodajom zemljišta Svete Klare na kojoj se tvrtka nalazi. No naknadno je utvrđeno kako tvrtka ima vlasništvo tek nad trećinom zemljišta. A izgleda da je upravo to atraktivno zemljište veći interes nego sama tvrtka. Naime, kada smo Ž. Miću poslali upit na sve prethodno navedene činjenice oko privatizacije, njegovi odgovori bili su vrlo šturi, a najvećim dijelom vezani za gradnju centra Super Nove u blizini RVR-a. Smatrajući kako nas je upravo gradnja tog centra motivirala za pisanje teme o privatizaciji tvrtke.

Pa tako Mić postavlja nama pitanje ograničava li prelazak dalekovoda preko njihova zemljišta ostvarenje projekta i jesu li investitori pokušali na razne načine premjestiti dalekovod preko rasadnika RVR-a i osloboditi svoje gradilište? Te je li njihov neuspjeh povezan s RVR-om i jesu li investitori zbog te činjenice postali zainteresirani za stanje u tvrtki, pa istražuju modele destabilizacije tvrtke s konačnim ciljem premještanja dalekovoda preko rasadnika kako bi projekt Super Nova bio dovršen na najpovoljniji način za investitora?!

Pita i pristaju li investitori kupiti rasadnik po tržišnoj cijeni i je li investitorima možda cilj da u procesu destabilizacije i eventualnog strateškog ulaganja izmijene vlasničku strukturu tvrtke, ostvare svoj naum preko drugih osoba, a tvrtku nakon toga prepuste da se u mnogo nepovoljnijim uvjetima spašava ako može? Mi te odgovore ne znamo, jer oni koji su nezadovoljni su radnici. Smatraju se prevarenima te udjele više ne žele, jer kreditno opterećenje uz skromne plaće onemogućava im podizanje novih kredita.