S Ivom ti je krenulo, s Ivom ti i tone

Jeste li spremni? Slijedi pitanje za milijun eura. Zbog čega je Štef Fiolić donio Ivi Sanaderu na ruke honorar od 10 milijuna kuna i milijun eura, pa mu još od očiju države skrio pet remek-djela Vlahe Bukovca vrijednih 230.000 eura te još 15 slika za koje uskočki istražitelji nisu ni znali da postoje u umjetničkoj zbirci bivšeg hrvatskog premijera? Zašto bi, za miloga Boga, to učinio kad mu nije ni rod, ni pomoz' Bog, ni brat, ni otac, ni sin? A ipak je to učinio.

I kako su se njih dvojica, uopće, toliko zbližila da je Štef bio spreman za doktora Ivu riskirati vlastitu slobodu, mir i blagostanje svoje obitelji? Štef je, naime, mesarski poduzetnik iz Hrašća, zapamćen po tome što u dva saborska mandata nije izrekao ni riječi. Ni trt, ni mrt. Niti je čime bio zadovoljan, niti nezadovoljan. Šutio je kao da ga se to što je saborski zastupnik zapravo ni ne tiče jer se ne događa njemu, nego valjda nekom drugom Štefu. A i što bi govorio? Kad ga je nešto mučilo, on bi to vjerojatno lijepo ispovjedio dr. Ivi i znao je da će stvar biti riješena. Dr. Ivo je, s druge strane, bio iznimno blagoglagoljiv, moćan političar, čovjek koji se volio družiti sa svjetskim državnicima, posjećivati poznate operne kuće, i živjeti na vrlo visokoj nozi. I sad, kako su se ta dva lika, tako oprečna po vanjskim karakternim osobinama i životnim stilovima, povezala čvršće nego što su ponekad povezana rođena braća? Štefu je imponiralo da ga predstavljaju kao bliskog prijatelja hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a, a dr. Ivi je trebao netko izvan njegova intelektualnog i europskog kruga u koga će se moći pouzdati. I ma koliko da su bili na prvi pogled različiti, ispod površine su isti, sebični, prefrigani i premazani svim mastima. Jer, da nisu, ne bi im se događalo sve što ih je sustiglo.

Da Štefa i Ivu, dvije tako različite  figure, povezuje neka nit bilo je jasno svakome još potkraj svibnja 2003., kad je točno šest mjeseci prije nego što će na izborima osvojiti svoj prvi premijerski mandat, Ivo Sanader došao k Štefu u Hrašće kako bi na prigodnoj svečanosti, kao počasni gost otkrio skulpturu golemog brončanog bika, koju je mesar Fiolić dao postaviti ispred sjedišta svoje tvrtke. Nije Ivo bio slijep i glup da ne bi znao kakvom se podsmijehu time izvrgnuo. Jest da je tada bio u oporbi, pa mu je i taština valjda bila primjerenija tome političkoj položaju, ali već je bio šef stranke koju je osvojio u srazu s Ivićem Pašalićem i HDZ-ov premijerski kandidat. Nije, dakle, bio nitko i ništa. Razlog zbog kojega je pristao biti kum Fiolićevu brončanom biku bio je u tome što mu je Štef pomogao dok se borio s Pašalićem za prevlast u HDZ-u i kad je trebalo ustupio bi dr. Ivi čak i svoju kuću da se u njoj sastaje s pripadnicima svoje frakcije. Sanader ga je kasnije, na sveopće čuđenje promatrača koji su se uzaludno pitali što će mu taj mučaljivi mesar od kojeg HDZ ne može imati političke koristi, čak dvaput uveo u Hrvatski sabor. I sve je to učinio kako bi jednom od Štefa mogao tražiti povrat duga. I za bika, i za podsmijeh, i za šutljive saborske mandate...  

Nije teško zamisliti kako je jednom Štefu zazvonio mobitel. Na zaslonu je pisao drIvoS, a poznati glas s druge strane mu je rekao: „Čuj Štef, sjećaš li se ti onoga tvoga bika? Da, da, onoga ispred tvoje mesnice, nemaš valjda dva koja sam ja otkrio. Znaš li ti, Štef, koliko je to mene koštalo? Svi su mi se smijali. Ona novinarska bagra mi se danima rugala zbog toga. Ali, ja sam to učinio, otkrio sam toga bika iako sam znao što me čeka. Jer, mi smo, Štef, prijatelji, a prijatelji jedni drugima uskaču kad je potrebno... E, meni bi sad nešto trebalo...“ I tako je Štef, lijepo, poskrivećki pokupio slike koje je Sanader izdvojio i pohranio ih na sigurno, daleko od pljenitelja koji bi čovjeku uzeli suzu iz oka, a gdje neće imovinu. Prije toga mu je, u neka, za njih sretnija i mirnija vremena, donio torbu punu novca od prodaje zgrade u Planinskoj ulici u Zagrebu, koju tako nabildane cijene nikome ne bi mogao prodati osim Sanaderovoj državi. To su prijatelji. U dobru i u zlu. Dok se ne dogodi nešto nepredviđeno, pa istražitelji zakucaju i na nova vrata...

Štefova prodaja poslovne zgrade u Planinskoj, kojom je država oštećena za 26 milijuna kuna, uz ključno sudjelovanje tadašnjeg premijera, kao i njegov pristanak da vrati uslugu time što će Sanaderu čuvati vrijedne umjetnine kako ih država ne bi zaplijenila, pokazuje koliko je Hrvatska, ne samo bezočno pokradena, nego ponižena, bačena u blato i zgažena. Ljudi koji su se busali u hrvatska prsa, kitili kuće hrvatskim trobojnicama i dičili se svojim domoljubljem funkcionirali su kao mafijaški klan, pretvarajući u hobotnicu sve što su dodirnuli, i Vladu, i stranku, i državu, i poduzeća... Ivo i Štef bili su vezani čvrstim nitima koje može isplesti samo zajedništvo u kriminalu. Ja sam tebi učinio ono, ti meni sad učini ovo, braća smo do groba... Dok omerta traje, tako to i biva. Međutim, kad neka slaba karika pukne sve se raspadne u trenu. Jel' tako Štef, prijatelju? S Ivom ti je krenulo, ali s Ivom ti sve i tone...