Sanaderovi satovi - posao za USKOK

Posljednjih dana predsjednik Vlade mora donijeti važnu odluku: da li će prijaviti ručne satove u imovinsku karticu ili neće?

Mogućnosti su brojne. Prva je naknadna prijava i plaćanje kazne zbog ''zaboravljivosti''. Druga je izjava da je sat nabavljen u 2006. godini, ali ta mogućnost nosi rizik dodatnog pitanja. Jer kao dužnosnik nije smio primiti tako vrijedan poklon. Možda ćemo saznati da je sat bio samo posuđen ili neko drugo objašnjenje.

Sanaderovi satovi vrijedni 10 - godišnje radničke plaće

I dok stručni timovi traže rješenje problema, ja mislim da je problem sasvim drugačije prirode nego što se to čini iz ugla predsjednika Vlade i njegovih suradnika. Problem je što predsjednik Vlade nosi ručni sat čija vrijednost odgovara plaći koju neki radnici u Hrvatskoj zarade za 10 godina!

Potpuno je jasno da se radi o dva potpuno odvojena svijeta. Jednom svijetu pripadaju ljudi koji žive (ili bolje rečeno preživljavaju) od svoga rada odnosno plaće, nezaposleni sa malim ili nikakvim naknadama, umirovljenici… Drugi svijet čine ljudi kojima je plaća u stvari džeparac, makar je po iznosu nekoliko puta veća od hrvatskog prosjeka.

Moć je u rukama onih koji neznaju što je minimalac

Problem je i u tome što je cjelokupna vlast i moć koncentrirana u rukama onih koji ne znaju što je to minimalac, nezaposlenost ili kašnjenje plaće. Oni takve pojave stvarno ne mogu razumjeti. I zato se bave ''važnijim'' stvarima. Na primjer, kako se rukovati s predsjednikom najveće svjetske velesile.

Da li se Bush rukuje s predsjednikom Vlade jedne male države, ukoliko isti na ruci ne nosi sat vrijedan najmanje 5.000 eura? Pa je onda za svaki slučaj bolje nabaviti onaj vrijedan 28.000 eura. Nakon rukovanja s Bushom treba upriličiti i rukovanje s Putinom (makar napravili neke sitne ustupke, kao npr. Janaf), a zatim brzi pristup Europskoj uniji.

USKOK bi trebao istraživati porijeklo Sanaderovih satova

Ciljevi nezaposlenih i potplaćenih radnika bitno su drugačiji. Daleko više žele gospodarski napredak u čemu vide mogućnost poboljšanja osobnog standarda. Žele i konačno raščiščavanje pretvorbenih i privatizacijskih afera sa ciljem ispravljanja počinjenih nepravdi. U stvari, žele normalan život i mogućnost da si svojim radom omoguće dostojanstven život i mirovinu, pa da im postane svejedno kakav ručni sat nosi predsjednik Vlade. A da se tim i takvim satovima ne mora baviti javnost, već da se počnu baviti institucije koje radi toga postoje, kao npr. USKOK.