Sergio Endrigo 30 godina nepoželjan u rodnom gradu

U Puli se otkrila Noina arca, skulptura u spomen Endrigu, no vrata rodnog grada bila su mu zatvorena do 1990. dok ga nije doveo Arsen Dedić.

U Puli je u 19 sati otkrivena skulptura "Noina arca" u spomen na poznatog talijanskog kantautora Sergia Endriga (1933.-2005.), rođenog u tom gradu, a po njemu će se prozvati i jedan pulski park. U Zajednici Talijana održao se koncert s Endrigovim skladbama, a svečanosti je nazočila kći pjevača Claudia. Poznavajući kantautora sigurni smo, da mu je to netko rekao dok je bio živ, nasmijao bi se ili odmahnuo rukom.

Pisac ovog neobičnog svećarskog čina podaničke vjernosti imao je tu čast da je Sergia Endriga, koji je bio već zvijezda talijanske kancone, upoznao prilikom održavanja jednog koncerta 1971. godine u Opatiji. Bio je zatečen i iznenađen da dolazim iz Pule, u kojoj je poslije odlaska u Italiju bio samo 1963. kada je obišao groblje na kojem je njegov otac svojim rukama izradio brojne skulpture i spomenike. Kad sam ga upitao hoće li te kasne večeri putovati u Rim gdje je živio, odgovorio je potvrdno.

Zaobišao rodni grad da ne bi još više patio

- A hoćete li proputovati kroz vaš rodni grad - pitao sam ga jer bih ga u tom slučaju zamolio da poveze suprugu i mene.

- Neću putovati preko Pule - odgovorio je i pogled mu je odjednom postao nekako zamoran, ljutit. - Volio bih putovati i vidjeti Pulu, ali onda bih bio možda još više razočaran. Teško je to razumjeti...

Pomislio sam da ga možda, poput mnogih izbjeglica, muči to što je s majkom poslije rata napustio Pulu i poput drugih se skrasio u Italiji gdje ih život nimalo nije mazio.     

- Nemojmo o tome - dodao je.

- Zašto ne dođete pjevati u Pulu? - bio sam znatiželjan, a već sam imao informaciju da u najvećem istarskom gradu nisu bili zainteresirani za organiziranje njegova nastupa, iako je već 1970. godine nastupio na festivalu u Splitu pjesmom "Kud plovi ovaj brod".

- Bolje je da to pitanje postavite nekome u Puli! - rekao je.

O našem razgovoru ponešto sam objavio članku u jednom tjedniku koji je imao nakladu oko 400.000 primjeraka.

Zbog ovoga omaža Sergiu Endrigu, kojega sam samo još jednom sreo i s njim razgovarao - nekoliko smo puta i telefonski razgovarali - odlučio sam nazvati Radojku Šverko koju nisam vidio ni čuo dvadeset i četiri godine. Kad sam joj spomenuo Opatiju i Endriga, nije se mogla odmah prisjetiti koje su godine imali zajednički nastup u tom istarskom gradu. Rekoh joj da je bilo nakon njihova nastupa na festivalu Split 1970. kad su oboje pjevali - ona je otpjevala hrvatsku verziju skadbe "Kud plovi ovaj brod", a on talijansku.

- Koncert je održan na Ljetnoj pozornici u Opatiji 1971. godine. U prvom sam dijelu nastupila ja, a u drugom Endrigo. Sjećam se da su nas pratili njegovi glazbenici. Kasnije smo imali još neke nastupe u Istri... Posebno mi je ostao u sjećanju onaj u Poreču, a poslije smo otišli u kockarnicu. Nikad ga nisam pitala zbog čega ne nastupa u rodnoj Puli - kazala je za javno.com jedna od najvećih hrvatskih pjevačkih zvijezda Radojka Šverko.

Slavna Istranka, Buzećanka, rođena u Pazinu, nakon osamostaljenja Hrvatske više je puta nastupala u Italiji i sretala kolegu Endriga.

- U Rimu smo se viđali i dok je još bila živa njegova supruga, posjećivala sam njihov dom. Nikad neću zaboraviti, imali su 26 mačaka - smijala se Radojka.

U Rimu već četrdeset godina živi Puljanin Ivan Gianni Pavićevac, koji je prije prije više od trideset i pet godina objavio intervju s Endrigom u jednom istarskom lokalnom listu, a baš iz tog vremana vežu ga uspomene na pjevača.

Puljanin učio Puljanina pjevati na hrvatskom jeziku

- Prije nego je otišao pjevati na Splitski festival, učio sam ga pjevati na hrvatskom jeziku "Kud plovi ovaj brod". Iako je pjevao na talijanskom jeziku, ipak je jednu kiticu otpjevao na našem jeziku. Rekao sam da će pjesma dobiti nagradu i tako je bilo, a kad se vratio u Rim, rekao mi je kako ne može vjerovati da sam pogodio. Iako je Endrigo nastupio na Splitskom festivalu, zatim u Opatiji i drugim gradovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, velika je sramota da je prvi koncert u rodnom gradu imao tek 1990. godine, i to zahvaljujući prijatelju Arsenu Dediću. Zbog toga sam krajem sedamdesetih godina otišao u Istarsko narodno kazalište u Puli i predložio im da organiziraju koncert Endriga, ali oni nisu pokazali nikakav interes. Ne znam zašto u Zajednici Talijana, popularnom "Circolu" u Puli, nisu imali sluha i organizirali njegov koncert - pomalo ljutit govori i postavlja pitanja Pavićevac. 

Znajući da je Endrigo debitirao na festivalu u San Remu još 1966. skladbom "Adesso si" (Sada da), zatim nastupio sljedeće godina, a 1968. pjesmom "Canzone per te" (Pjesma za tebe), koju je pjevao s Robertom Carlosom, osvojio prvu nagradu i potom sudjelovao na Splitskom festivalu, kao novinar sedamdesetih i osamdesetih godina u dva sam navrata predložio ustanovi bivšeg Istarskog narodnog kazališta da organizira Endrigov koncert. Međutim, "komunjare" su izmislile odgovor kako nemaju novaca. Ni menadžeri nisu pokazali zanimanje, tvrdeći kako on nije komercijalni pjevač i kako bi na koncert došlo malo posjetitelja.

Znao sam kako postoji neki vražji razlog da je više od trideset godina bio nepoželjan u rodnom gradu, a nastupio je na pozornicama širom svijeta: u bivšim državama Jugoslaviji, Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu, zatim Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Turskoj, Njemačkoj, Izraelu, Japanu, Brazilu, Urugvaju... Vrata su mu bila zatvorena do 1990., kada ga je doveo kolega i prijatelj Arsen Dedić. Koncert je održan u Istarskom narodnom kazalištu i ACI marini u Puli.

- Prijatelji smo od siječnja 1965. i od tada nerazdvojni. Prije samo godinu dana bio je kod mene u Zagrebu, bio je to njegov zadnji dolazak, iako je bio u lošem stanju, ali prepun ljubavi za sve nas - za moju obitelj, Pulu, Šibenik, Zagreb, Split, na kojemu je pjevao moju pjesmu napisanu samo za njega "Kud plovi ovaj brod". Moj Bože, koji usud, večer prije njegove smrti ja sam imao u Zagrebu  koncert i otpjevao publici i njemu njegovu pjesmu "La rosa bianca"(...) Ja sam izgubio najboljeg prijatelja i najodanijeg čovjeka kojega sam u životu imao, a što znači vječitost kada se krug, eto, sužava - otišli su Sabol, Golob, Okludžava, Fabrizio De Andre... - rekao je Arsen Dedić u jednom intervju za pulski Glas Istre.

Nakon tog prvog nastupa u rodnom gradu, Endrigo se vraćao rodnoj Puli i svaki put prošao pokraj zgrade u središtu grada gdje je nekad stanovao s majkom i ocem. Nisam bio u mogućnosti prisustvovati njegovim koncertima u Puli, ali poslije dugo godina nakratko smo se slučajno sreli i razgovarali u restoranu ACI marine. Prisjetio se našeg prvog susreta u Opatiji, a ovoga je puta bio stariji i radosniji. Zbližio se i prijateljevao sa svojom Pulom.

U Puli i Istri te drugim krajevima Hrvatske malo ili uopće ne znaju da se Sergio Endrigo okušao kao romanopisac i da mu je švicarski nakladnik objavio roman "Quanto mi dai se mi sparo?" (Koliko mi daješ ako počinim samoubojstvo?), a imao je i veliku strast - podvodni ribolov. Zato je odlazio u Mali Lošinj i neke gradove u Dalmaciji. Ipak, ostat će zapamćen po svojim skladbama.