Sjena

To je bio loš mjesec za Izrael.  Iako je vijest o napadu izraelskih komandosa na humanitarni konvoj za Gazu,  u kojem je poginulo devet aktivista, praktički u Hrvatskoj ostala bez odjeka, takav slučaj nije u drugim zemljama. Svakoga dana se oglašavaju nove skupine sa svojom potporom i sponzorstvom za  humanitarnu flotu – od Irana i Turske do Irske – a nedavno, čak i skupina njemačkih Židova: „Želimo razbiti okupaciju Gaze kao i Zapadne obale“, izjavila je u njemačkom magazinu „Der Spiegel“ Kate Katzenstein-Leiterer, član Izvršnog odbora organizacije „Europski Židovi za pravedan mir“, koja organizira misiju. „Mi kao Židovi želimo Palestincima donijeti nešto drugo a ne bombe!“ 

Osim flote, postojali su i drugi zapaženi oblici prosvjeda. Švedska je u znak protesta pokrenula jednotjedni bojkot izraelskih brodova, (uz protivljenje Carla Bildta), a mnogi glazbeni umjetnici i grupe također su odlučili ostati podalje od Izraela. The Pixies, američki rock band nedavno je otkazao koncert u Tel Avivu, a slijedili su ih i reper Gil Scott-Heron, Carlos Santana i Elvis Costello, koji je svoju odluku objasnio kao stvar „instinkta i savjesti“, dodajući da „ima onih koji žive u nadi kako je glazba nešto više od puke buke i ispunjavanja dokolice, bez obzira je li nam namjera uzvisiti se ili jadikovati...postoje prigode kada se samo tvoje ime dodano na koncertni raspored može interpretirati kao politički čin koji odjekuje više i snažnije nego bilo kakvo pjevanje i kad bi se moglo pretpostaviti da netko nema savijesti pored patnje nedužnih.“  Bila je to neobična slučajnost kad su otprilike u isto vrijeme sredinom svibnja, izraelske vlasti zabranile Noamu Chomskom, uglednom jezikoslovcu i neumoljivom kritičaru izraelske vanjske politike, da iz Jordana uđe na područje Zapadne obale. Izraelski službeni izvori objasnili su taj slučaj kao „nehotimičan“.

I pisci su također reagirali. U svom posebnom izdanju posvećenom tjednu izraelske knjige, „Haaretz“ je 2. lipnja 2010. prenio članak Margaret Atwood, dobitnice nagrade Booker, kojega je nazvala „Sjena“ misleći na „situaciju“. „Sjena”, piše ona, “nisu Palestinci. Sjena je izraelsko tretiranje Palestinaca, povezano s izraelskim vlastitim strahovima. Što se lošije s Palestincima postupa u ime tih strahova, to se sjena više širi i raste, pa tako i strahovi s njom; a potreba i opravdanje za pravednim djelovanjem se umnožavaju.“  Ovaj članak je druga neobična koincidencija ili je možda bio samo čin intuicije, jer je bio napisan tjedan dana prije napada na humanitarni konvoj pa tek nakon toga objavljen.

Jedna od najkontroverznijih reakcija u vezi napada na humanitarni konvoj je slučaj dugogodišnje novinske političke izvjestiteljice, 89. godišnje Helen Thomas, rođene Amerikanke i kćeri libanonskih kršćanskih useljenika. Mi koji smo godinama gledali press-konferencije iz Bijele kuće pamtimo osebujnu pojavu žene koja je, iz poštovanja prema njezinoj poodmakloj dobi, uvijek sjedila u prvom redu. Po mnijenju mnogih, njezine analize svih mogućih vanjsko-političkih slučajeva bile su oštroumne, profesionalne i beskompromisne, no njezini nedavni komentari o Izraelu, doveli su je, međutim, do iznenadnog umirovljenja. Prigodom mjeseca Židovske baštine, jedan rabin je za vrijeme obilježavanja tog događaja u Bijeloj kući, snimao izjave o Izraelu među raznih gostima, za svoju web stranicu. Pitao je Helen Thomas za mišljenje a ona je odgovorila: „Recite im neka idu do đavola iz Palestine. Zapamtite, ti ljudi su okupirani. I to je njihova zemlja. To nije ni Njemačka, ni Poljska.“ Rabin je upitao kamo bi Židovi koji žive u Izraelu trebali otići. „Mogu otići doma, u Poljsku, Njemačku,“ Thomas je odgovorila,“ ...i u Ameriku, bilo gdje drugdje.“ Ubrzo nakon toga, poslodavci su joj otkazali, izjavljujući kako ne žele više nikako raditi s njom niti mogu „opravdati njezine komentare“, usprkos njezinoj isprici, u kojoj je izrazila žaljenje za komentare i istaknula kako nisu dovoljno dobro izrazili njezino uvjerenje „kako će mir na Bliskom istoku doći jedino ako sve strane prepoznaju potrebu međusobnog poštovanja i tolerancije.“

No primjenjuju li se isti standardi i u izjavama o Palestincima, meksičkim Amerikancima i Afro-amerikancima? Američki kongresnik Gresham Barrett jednom je pozvao na progon svih useljenika iz „terorističkih zemalja“, državni senator Jake Knotts nazvao je Nikki Haley, potencijalnu guvernerku Južne Karoline, i, usput rečeno, kršćanskog Sikha, „j.....krpena glava“, (aludirajući pogrdno na turban kojeg nose Sikhi), bivši predsjednički kandidat Mike Huckabee pozvao je Palestince da napuste Izrael, i urednik  “New Republic”, Marty Peretz, izjavio da  je Palestina “potpuna fikcija”, i tako dalje, i tako dalje, i sve te izjave bez podnošenja ikakvih konzekvenci.  Dakle, dok je nepravedno spomenuti Izraelcima koji žive u Izraelu od rođenja povratak u zemlje u kojima su živjeli njihovi preci, (zar bi po toj logici Amerikanci trebali biti prisiljeni na povratak u Europu nakon što su njihovi preci oteli zemlju američkim Indijancima?), vrlo je uznemirujuća spoznaja da je dopušteno ocrniti i oklevetati jedne ali ne i druge. Reakcije na takve izjave pokazaju potpunu medijsku pristranost, kad se na jedne predrasude, s pravom, odmah reagira i suzbija ih se, dok se drugima dopušta da neobuzdano uzmu maha.

Mi imamo isti problem u Hrvatskoj, i to se ne smije tolerirati jer bez obzira na „partijsku spiku“, diskriminacija je diskriminacija, bilo da se provodi protiv Hercegovaca, Roma, Izraelaca, vjernika, Muslimana, ili u čudnovatim krivinama, protiv Kerumovih glasača, koji, prema kretenskoj izjavi osramoćenog komentatora Davora Butkovića, „ne vole kazalište“.