Slovenija i RH: Kako smo došli tu gdje jesmo?

Slovenija blokira napredovanje Hrvatske prema međunarodnim integracijama na svakom koraku. Krenuvši od 1991. godine.

Slovenija pokušava, čini se, svim silama spriječiti ulazak Hrvatske u Europsku uniju dok se ne riješe granični sporovi koji traju još od raspada Jugoslavije, odnosno proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske. Datum kad je sve počelo je 25. lipnja 1991. godine. Tada su i Hrvatska i Slovenija proglasile svoju neovisnost od SFRJ.

I sve bi bilo u redu da su u Saveznoj Federativnoj Republici Jugoslaviji morske granice bile utvrđene. No, to nije bio slučaj pa je 1991. godine postavljena središnja crta razgraničenja u Piranskom zaljevu, te su granice određene s obzirom na upravnu nadležnost država na određenim područjima koja kasnije postaju sporna.

Kako je Hrvatska 1991. i 1992. godine bila većinom zaokupljena borbama na trećini svog teritorija okupiranog u Domovinskom ratu, nije se previše pažnje posvećivalo graničnom pitanju sa Slovenijom. No, već 1993. godine slovenski parlament usvaja Memorandum kojim se tvrdi da Slovenija ima pravo na izravnu vezu s otvorenim morem. U to vrijeme česti su istupi slovenskih političara u svezi s razgraničenjem u Piranskom zaljevu, većinom ignorirani u Hrvatskoj, još uvijek opterećenoj Miloševićevim režimom.

Nikad provedeni sporazum Drnovšek - Račan

Problem je dugo bio u mirovanju, bar s hrvatske strane granice, a napredak u rješavanju pitanja, nakon što je Hrvatska okrenula svoju vanjskopolitičku pažnju prema zapadu, ostvaren je 2001. godine sporazumom Drnovšek – Račan.

Sporazum za koji Račan nije skupio pristanak dvije trećine saborskih zastupnika, parafirali su 20. srpnja 2001. godine Olga Kresović-Rogulja, tadašnja predsjednica komisije za granice, i Miha Pogačnik, njen slovenski kolega.

Prema Sporazumu Hrvatska bi se odrekla velikog dijela piranskog akvatorija. Točnije, Slovenija bi dobila 160 četvornih kilometara mora uz koridor koji bi vodio do međunarodnih voda, širok 3,4 i dugačak deset kilometara. Premijeri Račan i Drnovšek su raspravljali i o kopnu, gdje bi prostor oko Dragonje ostao hrvatski teritorij, no građani bi dobili tzv. "paradržavni status" - mogu uzeti slovensko državljanstvo i ne plaćaju carine.

Račan je čvrsto stajao iza Sporazuma, tvrdeći da je u strateškom interesu države, te su mu podršku dali i tadašnji predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, predsjednik Stjepan Mesić i istarski župan Ivan Jakovčić.

Nakon Sporazuma zaredalo se nekoliko sukoba između ribara s obje strane i policije. Slovenski su policajci navodno branili hrvatskim ribarima aktivnosti u vodama koje je Slovenija prema

Bivši slovenski predsjednik Janez Drnovšek i hrvatski premijer Ivica Račan. Photo javno100

Sporazumu trebala dobiti.

Mediji su svojevremeno nagađali i kako su slovenski ustupci napravljeni "na crno", te da je riječ o priznanju gotovo cijele kopnene granice, vraćanja polovice vlasništva NE Krško, kao i rješavanje problema s Ljubljanskom bankom.

NE Krško i (Nova) Ljubljanska banka

Što je dakle bio problem s nuklearkom Krško i Ljubljanskom bankom? Krško je izgrađeno podijeljenim troškovima, a Slovenija je elektranu nacionalizirala 1996. godine. Dvije godine kasnije javili su se prvi problemi – Slovenija obustavlja isporuku struje Hrvatskoj jer RH ne pristaje na cijenu isporučene energije.

Nakon dogovora isporuka struje trebala se nastaviti 1. srpnja 2002. godine. Međutim, Slovenija je Hrvatsku tužila zbog neisplaćene energije, odnosno razlike u plaćenom i traženom iznosu koja je iznosila 105 milijuna dolara. Na to je Hrvatska odgovorila traženjem 180 milijuna dolara, odnosno nadoknade za skuplju struju koju je plaćala od 1998. do 2002. godine.

Tok struje je ponovno uspostavljen tek 2003. godine, nakon čega je 2005. godine Hrvatska pokrenula arbitražu pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova. Još uvijek je neutvrđeno gdje će se odlagati otpad elektrane.

Što se tiče Ljubljanske banke, problem se javio kad je nakon njenog stečaja i raspada Jugoslavije osnovana Nova Ljubljanska banka, koja je priznala štednju samo slovenskim štedišama. To je neke Hrvate potaklo da tuže banku Međunarodnom sudu za ljudska prava koji je njihovu tužbu odbio 2008. godine. Pitanje hrvatskih štediša, kojih je u Ljubljanskoj banci bilo oko 130 tisuća, ostaje još uvijek problem u međunarodnim odnosima.

Sastanak na Brijunima 2005. godine - zakulisne igre?

No, vratimo se na pitanje granica. U lipnju 2005. godine  predstavnici Vlada obje države susreli su se na Brijunima kako bi raspravili o međusobnim odnosima. Tom prilikom su premijeri Ivo Sanader i Janez Janša održali radni sastanak gdje su službeno potvrdili dobre odnose.

- Slovenija kao članica EU-a i NATO-a koja je već ratificirala europski ustav ima iznimno važnu ulogu u rješavanju krize. Za nas je Slovenija poticajan uzor i cijenjeni partner u našim naporima da uskoro ostvarimo isti cilj - rekao je prilikom sastanka premijer Sanader.

Ipak, neki politički analitičari nagađali su da se iza kulisa susreta odvijalo puno više. Sanader i Janša su, pretpostavlja se, raspravljali o sporazumu Drnovšek - Račan, te o mogućim rješenjima spora. No, da bi se službeno postigao plan za rješenje trebale su proći još dvije godine.

Sanader i Janša na Bledu 2007. godine - rješavanje spora zaustavio ZERP

Tako su se na Bledu 26. kolovoza 2007. godine Sanader i Janša ponovno sastali i ugovorili plan za "načelno rješavanje" graničnog pitanja na Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Činilo se da su se čelnici Vlada napokon dogovorili oko konačnog rješenja problema.

No, onda je 1. siječnja 2008. godine Slovenija preuzela šestomjesečno rotacijsko predsjedništvo nad Europskom unijom.

Problem se javio kod proglašenja Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa. Slovenska je strana napominjala kako se proglašenjem ZERP-a prejudiciraju granice te kako će nastavak pregovora s EU biti blokiran do ukinuća pojasa na koji se požalila i Italija. Hrvatska se pozvala na međunarodno pravo, no to nije bilo dovoljno za Uniju koja je inzistirala na ukinuću pojasa, suptilno ili malo manje suptilno, upozoravajući kako bi napredak u pregovorima mogao biti ozbiljno ugrožen nastojanjima na ZERP-u.

Pahor ponovno intenzivirao probleme s granicama - početak kraja?

Hrvatska je popustila, no tu nije bio kraj križnog puta. U Sloveniji su u studenome održani izbori te je došlo do smjene vlasti – Vladu je sastavio Borut Pahor, socijaldemokrat koji je nastavio ustrajati na rješavanju graničnog spora prije pristupa Hrvatske Uniji. Uz to, i Vijeće ministara EU je također izrazilo nepovjerenje Hrvatskoj ne definirajući rok za završetak pregovora s Unijom. Hrvatska se diplomacija nada da će pregovori biti dovršeni do kraja 2009. godine.

Slovenija inzistira, naime, da se u hrvatskoj pristupnoj dokumentaciji prejudiciraju granice prije no što je ikakav službeni sporazum postignut. U prosincu 2008. godine Slovenija je službeno postala jedina država koja ne odobrava daljnje otvaranje pristupnih poglavlja Hrvatskoj.

I na kraju, prisjetimo se napete situacije u Državnom zboru posljednjih nekoliko dana. Zavod 25. junij zalagao se za referendum kojim bi se odlučilo o ratifikaciji sporazuma o pristupu Hrvatske u NATO. Zavod, kojemu je na čelu Marjan Podobnik, skupio je 2.500 potpisa građana te je prijetio da će pokrenuti proceduru za raspisivanje referenduma ako Parlament prihvati amandman o zaštiti slovenskih interesa u pregovorima o granicama. Parlament je prihvatio izjavu o zaštiti, baš kako bi suzbio referendum.

Ipak, stranka koja je također sudjelovala u sakupljanju potpisa, Stranka Slovenskog naroda, najavila je ustrajanje na referendumu, te je još jednom pristup Hrvatske NATO-u neizvjestan.

Ultimatum: Ili granični prijelaz ili referendum

Razgovarat ću s Vincencom i referenduma neće biti

Hrvatski Sabor odgovara slovenskom Zboru