Slučaj MOL- Sanader: Ruganje s Vladom i zdravim razumom

Što bi Vlada da nema javne televizije? Ne bi nikako znala ni što je sama odlučila na sjednici održanoj 24. prosinca 2008. godine i što je mjesec dana kasnije potpisala u formi novog ugovora s MOL-om o upravljanju Inom. Dokument do kojeg je došla javna televizija, a koji nam kazuje kako se mađarska strana tada pohvalila da je stekla kontrolu nad upravljanjem Inom, još bi valjda više trebao šokirati domaću javnost, pri čemu se očito računa na to da nitko ne pamti tako daleko kao što je 2008. godina.

Kao da nema pamćenja, a ni zdravog razuma koji bi se pitao, recimo, zašto bi Mađari pristali uložiti silne dodatne milijarde kuna a da pri tom ne povećaju utjecaj u upravljanju kompanijom čije dionice masno plaćaju? Zašto, u konačnici, ne bi imali veća upravljačka prava od idućeg po veličini dioničara, iako je i konstrukcija o potpunoj kontroli Mađara nad Inom, ipak u funkciji nečeg drugog, a ne same istine.

Ono što je Zsolt Hernadi, šef Uprave MOL-a  kazao svojima u Budimpešti, rečeno je 24. prosinca 2008.godine i članovima hrvatske Vlade. Doduše ne istim riječima i ne na mađarskom, nego na svima razumljivom hrvatskom jeziku. Ministri su još jednom čuli zašto se moralo ići u novi ugovor. Čuli su da će predsjednika Nadzornog odbora Ine postaviti Hrvatska, da će Mađari postaviti predsjednika Uprave, da će šefa izvršnih direktora također postaviti hrvatska strana. A da je bilo koncentracije za čitanje cijelog izvještaja o pregovorima s Mađarima, saznalo bi se ponešto i o poglavlju koje se zove 'prava MOL-a u raspolaganju dionicama Ine'.

Nakon što je za Inu iskrcao oko 13 milijardi kuna, MOL je u tom dijelu ugovora pristao na produžetak ograničenja u raspolaganju dionicama Ine, pri čemu ništa bitno ne može u tom  pogledu učiniti bez  suglasnosti hrvatske Vlade. Pravo prvokupa, veto na prodaju imovine, jednoglasna odluka Nadzornog odobora u svim strateškim  odlukama – to je sadržaj dogovora s Mađarima koji se sada ovdje iz nekog razloga prešućuje. A moglo se vrlo lako pronaći u arhivi Vladinih sjednica (24. prosinca 2008., točka 6. dnevnog reda), kao i u arhivama dnevnih novina. No jednog dana će i toj upadljivoj jednostranosti i zamagljivačkoj ambiciji, biti prepoznati pravi motivi. Već sad se nagađa kako je sve skupa u funkciji predizbornog natjecanja, a možda i sasvim konkretnih financijskih poslova s nekim drugim interesentima za vlasništvo nad Inom.

Ono što je u svakom slučaju najvažnije, jest tehnika odlučivanja koja je omogućila da se jedna važna odluka Vlade danas proglašava velikom prevarom, čak i izdajom nacionalnih interesa, dok je u momentu donošenja prezentirana kao još jedan Vladin uspjeh. I ovdje nailazimo, kao i u mnogim drugim epizodama vezanim za Sanaderovo doba, na kolektivni zaborav ili kolektivno izgovaranje. Nismo znali, nismo bili upoznati. A nismo ni pitali, niti smo htjeli znati. Sve što smo htjeli, bilo je zadržati poziciju, zadržati moć i dužnosničke privilegije, uz što manje konflikata.

Kad ministri danas govore da nisu znali, možda to i nije daleko od istine. Pogotovo se to odnosi na eventualne tajne financijske transakcije, poput one sa 10 milijuna eura kojima je MOL navodno podmitio Sanadera preko Ježićeve konzultantske firme.  Tehnika odlučivanja Sanaderove Vlade tek je minimalno i vrlo selektivno uključivala pojedine ministre. Sjednice koje su bile otvorene za javnost, nikako nisu podrazumijevale otvorenu diskusiju, još manje nečije protivljenje predloženim odlukama. Medijski se kroničari sjećaju tek rijetkih istupa tog tipa, na primjer da se ondašnja ministrica Matulović Dropulić suprostavila otkupu plinskih skladišta, smatrajući da je cijena toga posla za državu bila pretjerana i nerealna.  Na tim su sjednicama Vlade jednostavno bili nezamislivi istupi poput Čačićevih i Fižulićevih u Račanovo vrijeme, kad su se u Banskim dvorima oko nekih odluka doista lomila koplja. Tko god je to htio, znao je o čemu se odlučuje, mogao je tada otvoreno reći što hoće, a što ne pristaje poduprijeti.

Čak i u vrijeme Matešine, pa i Valentićeve Vlade, dakle u vrijeme Tuđmanovog HDZ-a, odlučivanje je bilo decentraliziranije, pri čemu su ministri, a i stručna Vladina logistika, nosili svoj dio odgovornosti. Valentić je, recimo, iako i sam pravnik po struci, za svaku važniju odluku na sjednici Vlade tražio mišljenje još iskusnijeg pravnika, tadašnjeg šefa Vladinog ureda za zakonodavstvo Marijana Prusa. Ovaj bi ga, bez puno ograda, otvoreno i pred svima upozorio na moguće posljedice loših i štetnih pravnih rješenja.

Sa Sanaderom u Banskim dvorima, ugasila se ta forma suodlučivanja i sve što je vuklo na unutarnju kontrolu. Ministri su na to pristali. Nisu se žalili. Samo je Polančecu, koliko znam, danas zbog toga žao. Ostali kao da još ne vide u čemu je stvar i koliko je apsurdno da im dokument iz mađarskih izvora brifira domaću javnost o tome što su to oni sami prije tri godine odlučili. Oni ne znaju sami objasniti zašto su i kako o nečemu donijeli odluku, ali uopće ne misle da ih to diskvalificira za novi mandat upravljanja državom.