Smrt nam pristaje

Nebo je plakalo gorkim suzama satima prije sahrane, ali dok se posmrtna povorka spremala za procesiju, oblaci su se magično razišli...

Jeste li primjetili koliko se različitih vrsta smrti može naći u dnevnim novinama? Prvo, u međunarodnim izvješćima, svi ti anonimni mrtvi bez lica, u odnosu na koje je često, teško stvoriti empatiju, jer tako je velika brojka bezimenih žrtava, tako su daleke, na nekom drugom kraju svijeta, ( čovjek ipak nema dovoljno suza da bi plakao za čitavim svjetom; pa se mora birati!). Žrtve prirodnih katastrofa koje, čini se, uvijek napadaju one koji su najsiromašniji i najranjiviji – suša ili glad u Africi, razoran potres u Čileu ili Haitiju, kuga ili španjolska gripa koje su ubijale milijune u minulim stoljećima, sada su ih zamijenile razne druge gripe – ptičija, azijska i svinjska – zadnja od kojih je možda i obični izum pohlepne farmaceutske industrije; katastrofe uzrokovane ljudskim postupcima i nedostatkom osnovnog poštovanja prema svojem vlastitom planetu, od Černobila i globalnog zagrijavanja do ilegalnog pomora slonova zbog proizvodnje jeftinih privjesaka od slonovače koji će turistima stvoriti privid da su bili na safariju.

Zatim je tu crna kronika u kojoj se može naći mala zbirka ljudskog očaja, osvetoljubivosti, i neodgovornosti. Pijani „teen“ vozači koji su na raskrižju pregazili dva dječaka na biciklima od kojih nitko nije preživio, ljubomorni muž koji puca u svoju izmučenu ženu jer je predugo čavrljala s poštarom. Mladi ljubavnici koji umiru nakon samoubilačkog pakta sklopljenog na internetu.

Listajući dalje rubriku o “slavnima”, nailazimo na beskrajno mnoštvo “ekskluziva” o tome čiji je dio tijela provirio iz kratke haljinice, ili o tome čiji je privatni video “slučajno” iscurio u javnost, ili koji dodatak za mercedese je najpopularniji među Hrvatskim  “jet-setom”. (Iako su ovi zadnji još uvijek fizički živi, zar nisu emocionalno, intelektualno i duhovno mrtviji od tisuća žrtava pokopanih u ruševinama Haitija?)

Pri kraju većine novina su osmrtnice, preminuli ljudi, nama nepoznati, s upečatljivim fotografijama lica. Te  slike su uvijek na neki način fascinantne - samosvjesna lica voljenih koji u trenutku davnog ili jučerašnjeg fotografiranja nisu imali pojma da će se taj stidljivi smješak jednom pojaviti na njihovoj osmrtnici. Ispod slika su tu i kratke poruke od obitelji i prijatelja, djelići omiljenih pjesama, tajni nadimci: “Buba, zauvijek ćeš živjeti u našim srcima!”, “Uvijek ćemo se sjećati tvoje dobrote Kiki!”, “Život bez tebe je težak Musi, ali Bog zove k sebi samo dobre!”

Šaljući posljednje pozdrave svojim voljenima i vjerujući u “vječni život i uskrsnuće” ožalošćeni, ostajući za najmilijima koji su otišli u Nebo, moraju živjeti bez njih u istom poznatom gradu, četvrti i kući koja se odjednom čini tužno i prazno kao nebo bez zvijezda u oblačnoj noći. Ali jesu li oni možda ti koji su uskrsnuli? Čudan je to fenomen, ali čini se da Smrt često donosi život onima koji prihvate njezinu neminovnost.

Sjećanja na voljene često postaju puno jasnija, dublja i na neki način, značajnija,  dok osjećaji poprimaju novi, bolni intenzitet. Vremena kad je hodao dva kilometra po kiši da bi joj kupio cvijeće za Valentinovo i vratio se s jednim uvenulim narcisom! Ili kad mu je, dan nakon vjenčanja, prvi put skuhala obrok – kao da se dogodilo tek jučer! – i zaboravila isključiti pećnicu.  Kako šarmantno, kako slatko! To drago lice, te ljupke geste koje su ponekad bile iritantne se sada čine svetima i nedodirljivima. Oh, da ga je opet čuti kako pjeva u pogrešnoj intonaciji i ranjava uši stihovima “moja ljubav pripada samo tebiiiiiiiiiiii!”, ili gledati nju kako reže luk ekonomičnim i lijepim pokretima, tako samouvjereno, tako savršeno, makar i malo preneuredno za njegov ukus. Srce naraste i samo što se ne raspukne! “Nostalgija” je, nakon svega,  ipak “agonija bliskosti s onim što je daleko.”

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Heidegger nije bio jedini filozof koji koji je pisao o bolnoj žudnji koja se osjeća u takvim trenucima. Sjećanja tutnje kroz um kao velika, nadmoćna poplava, i svi površni komadići života otječu ostavljajući iza sebe samo stazu popločanu sjajnim draguljima.

I pošto je nedavna smrt jedne takve voljene osobe – nazovimo ga Grejić – poslužila kao inspiracija za ovu kolumnu, možda bi bilo prikladno spomenuti da se ništa slično njegovoj sahrani nije dogodilo u malom selu iz kojeg je potekao.

Nebo je plakalo gorkim suzama satima prije sahrane, ali dok se posmrtna povorka spremala za procesiju, oblaci su se magično razišli, kao da su pometeni velikom, bijesnom metlom, i dozvolili zacjeljujućem suncu da se probije. Na stotine ljudi su došli iz velikih daljina, mladi koje je inspirirao, školske kolege čije je živote obogatio više nego što su do tada bili svjesni, stari i nejaki koje je osvojio svojom skromnošću i bezazlenošću, pa čak i oni koji su inače blazirani stvarima kao što smrt, ljubav i čast, svi su na neki način bili preobraženi Grejićem i ujedinjeni istim osjećajem poštovanja za jedno čudesno biće.

Jedan od ožalošćenih je u zaprepaštenju prokomentirao kako je zbog dirljivog spektakla poželio da i sam umre. Da, rekao je drugi, ali da bi imao ovakvu sahranu, čovjek mora prvo proživjeti dobro. Obojica su se složili u tihom šapatu. Doista, da bi dobro umro, čovjek mora ne samo živjeti, nego i živjeti dobro! I to je dragocjena poruka koju Grejić i svi voljeni pokojnici, daruju onima koje ostavljaju iza sebe.