Autor: Deana Knežević AUTOR Deana Knežević



Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje

15. VELJAčE 2012. 11:20h

Što će nam Vjesnik, imamo Twitter

vlada, milanović

Foto

Hrvatska

Komentari

6

Tekst

Vjesnik se gasi, Vjesnik se ne gasi, Vjesnik se ipak gasi! Zbunjujuća nekoordiniranost visokih Vladinih izvora, Slavka Linića koji je prvi izašao s tom viješću, Vladine službe za odnose s javnošću koja je demantirala ministra financija i potpredsjednika Vlade Radimira Čačića koji je gašenje Vjesnika unutar svega 24 sata na kraju potvrdio, u ovom je slučaju sekundarna. U prvom je planu činjenica da je taj najutjecajniji dvojac Milanovićeve ekipe odlučio ugasiti jedini neprivatizirani dnevni list s dugom tradicijom, te da je po svemu sudeći propuštena zadnja prilika da se Vjesnik pretvori u javni informativni medij, koji će kvalitetom, pouzdanošću i profesionalnošću utjecati na podizanje razine ostalih informativnih medija. Jednostavno, kao što je pojava prvih tabloida dovela do srozavanja svojedobno kvalitetnih novina i televizije, tako bi jedan drugačiji i dobar (što ne znači dosadan ili staromodan) Vjesnik mogao taj trend obrnuti u pozitivnom smjeru.

Čačić i Linić gledaju u prvom redu Vjesnikove gubitke i slabu čitanost. Ni jedno ni drugo ne može se osporiti, iako će svatko upućen oboje pripisati krivnji politike. Od 90-ih na ovamo, vlasti su preko uredničkih i menadžerskih ekipa zloupotrebljavale stranice tog lista, rušeći mu ugled i utjecaj. Što se događalo s novcem iz proračuna, tko je sve sudjelovao u napuhavanju Vjesnikovih troškova, kako je nestajala pokretna i nepokretna imovina, sve je to ostajalo u drugom planu. Milanovićeva vlada namijenila si je grobarsku ulogu, pri čemu će i ona vjerojatno preskočiti odgovore na ta pitanja.

Sad kad ima Twitter, što će joj Vjesnik! Osim da preko Twittera objavi odluku o njegovu ukidanju. Politika koja je, mahom zalaganjem HDZ-ove vlasti, Vjesnik zloupotrijebila i uništila, sada će ga odbaciti kao praznu ljušturu, te pri tom, kao slučajno, osloboditi posljednje kvadrate nekad svima znane Vjesnikove zgrade, na čemu vlasnici zemljišta već dugo rade. Nešto kao Kamensko, a i neki igrači su isti.

Pored tisuća ljudi koji ostaju bez posla, nemoguće je očekivati suosjećanje još i za nisko čitanu novinu. No za hrvatske građane, ako se složimo da Twitter generacija još uvijek nije prevladavajuća, Vjesnik nije bilo koja novina. Uz to, odluka o gašenju Vjesnika dolazi upravo u vrijeme rastuće svijesti o tome koliko je hrvatski medijski prostor devastiran žutilom i tabloidizacijom. Svaka zemlja iz okruženja s kojim se volimo uspoređivati, ima ne jednu, nego nekoliko ozbiljnih nacionalnih novina (u to ćemo se uvjeriti i u Sloveniji i u Austriji i u Češkoj i Italiji), no politika je hrvatskih vlasti bila takvu novinu kompromitirati, a ostale neizravno kontrolirati. Strani vlasnici, tajni vlasnici, osumnjičeni vlasnici, svi su oni bili česti gosti Banskih dvora i diskretnijih političkih salona, pa je istinska sloboda medija s vremenom potisnuta na margine siromašnih portala.  

Milanovićeva Vlada imala je priliku nešto promijeniti prije no što i sama postane žrtvom medijskog žutila, ali djeluje kao da u svemu tome ne vidi problem. Naslijedila je džumbus na javnoj televiziji. Naslijedila je informativnu agenciju koja skupo naplaćuje svoje sadržaje pa je kao javni servis, javnosti zapravo nedostupna. Sve informativne novine osim Vjesnika u privatnom su vlasništvu i ne baš sjajnom stanju, pa više nema nikakvih nada da će se u dogledno vrijeme pojaviti neki novi privatni izdavač koji će pokrenuti drugačije novine. Informativni listovi skupi su posao i nikad nisu donosili novac na kojem bi se moglo izgraditi poslovno carstvo. Ali su svojedobno imali vrijedne nekretnine, mogli su poslužiti za realizaciju pojedinačnih poslovnih i političkih interesa, za grananje drugih biznisa, sve do državno poticane proizvodnje - kobiljeg mlijeka.

Što je ostalo građanima, nekoć naviklima na bogate rubrike vanjske i unutarnje politike, gospodarstva, kulture, gradskih stranica, ali i sporta i zabave o istom trošku? Ostalo im je onoliko informacija koliko stane između dostavljenih skandala i senzacija, estrade i tračeva koji vlasnicima medija kratkoročno osiguravaju profit. Za dobru informiranost građana, tu je uvijek i Vlada koja će im se obratiti preko Twittera, odnosno preko nekoliko anonimnih 'volontera' koji u njeno ime informiraju naciju u čak 140 znakova!

Milanović i Linić bave se državnim financijama. Oni u krajnjoj liniji možda i ne moraju znati sve političke i socijalne reperkusije takve medijske iščašenosti, ali zato u Vladi postoje i drugi ministri, koji bi to međutim morali znati. Ili ipak ne postoje?