Što sam naučila od Ante Markovića

Srednja i starija generacija pamtiti će ga kao šefa vlade koji je uspio preko noći zaustaviti njihovo osiromašivanje. Pripadnici srednjega građanskog sloja možda će se sjećati da su upravo u njegovo vrijeme imali najveće plaće. Mnogi i danas uspješni poduzetnici, priznati će da su ohrabreni njegovim zakonima prvi put samostalno uskočili u tržišnu ekonomiju. Posljednjeg premijera SFRJ Ante Markovića, koji je preminuo u 87. godini u svom zagrebačkom domu, ja ću se međutim sjećati kao najuspješnijeg šefa hrvatske vlade, iako još nije bilo državne samostalnosti, a institucija kojoj je bio na čelu, formalno se zvala Izvršno vijeće. 

Marković  je, sasvim u suprotnosti s tadašnjim državnim uređenjem, na tu funkciju nastupio s kancelarskim gardom. I političari koji su formalno bili jači od njega, morali su to bez puno opiranja  prihvatiti. Naime, Hrvatska je u to vrijeme, početkom 80-ih, bila u najdubljoj krizi. Kao republika s najvećim kratkoročnim dugovima, praktički je ostala bez deviza za uvoz, a posljedice su današnjim generacijama bile upravo nezamislive. Proizvodnja je preko noći prepolovljena, mnoge tvornice su stajale, na tržištu nije bilo gotovo ničega od proizvodnje s uvoznom komponentom. Ni benzina, ni plina, ni ulja, ni paste za zube, ni dezodoransa, ni deterdženta,  o kavi da se i ne govori.

Tek u takvoj situaciji, kad je i ondašnjim političarima voda došla do grla, na čelo vlade dolazi Ante Marković. Dakle, ne netko od partijskih miljenika tadašnjih političkih vođa, nego  osoba s političke margine, ali stručnjak koji je godinama uspješno vodio jedno od najjačih poduzeća. Tek kad je nastala totalna kriza i ekonomski kaos, njega su, a ne nekog partijskog aparatčika, pozvali da vadi kestenje iz vatre.

Što je pak u toj situaciji, napravio Ante Marković? Jasno, nije imao otvorene ruke da bi sastavio nekakav svoj 'dream team', nego je morao raditi s ekipom kakvu je imao. Prateći tu situaciju iz novinarske perspektive, shvatila sam da nije toliko bitno dovesti 'svoje ljude', nego imati jasnu, kvalitetnu  ideju, znati što se hoće. Marković je u tom smislu ekipi pružio dobro vodstvo, a kad lider povede u dobrom smjeru, ostali će ga slijediti i dati najbolje od sebe.

Kad nije imao dovoljno makroekonomskih znanja, jer po obrazovanju bio je inženjer elektrotehnike, bez sustezanja je to znanje potražio kod drugih. I kasnije, kad je postao jugoslavenski premijer, Marković je bez ikakvih mistifikacija i tajenja, angažirao jednog od vodećih svjetskih ekonomista, Jeffreya Sachsa, te zajedno s njim, formulirao šok-terapiju za bolesnu ekonomiju.

Ni jednu ekonomsku mjeru nije međutim donosio bez konzultacija s domaćim privrednicima. I uvijek se potencijalne učinke tih mjera moralo prvo simulirati na poslovanju domaćih tvrtki, u prvom redu izvoznika.

Jednom kad je donio odluku o tome što treba poduzeti, Marković je do iznemoglosti ponavljao zašto je takva odluka donesena, što je bila alternativa, kakve bi bile posljedice da takva odluka nije donesena. Govorio je o tome u parlamentu, na kojekakvim drugim tribinama, na konferencijama za novinare i ukratko, u svakoj prilici koja mu se pružila. Jer, kako je jednom objasnio novinarima, bilo mu je stalo do toga da i 'onog  građanina na autobusnoj stanici', uvjeri kako je to što se poduzima, najbolje moguće rješenje.  

I ljudi su mu vjerovali. Čak i kad je zamrzavao plaće i penzije, čak i kad su plaće samo djelomično isplaćivane u novcu, a djelomično u nekim improviziranim potvrdama. On je uspijevao dobiti podršku javnosti u vrijeme dok je PR industrija i na zapadu bila u pelenama, dok glasnogovornika i spin-doktora još nije bilo na vidiku,  i dok je svijet morao funkcionirati i bez mobitela i bez interneta.

Jednostavno, bio je 'doma' u poslu kojeg se prihvatio, znao je raditi timski i govoriti iskreno. Recept koji bi i premijerima današnjice mogao koristiti.