Što želi Danko Končar?

Još prije nekoliko dana Sindikat metalaca u riječkom brodogradilištu „3. maj“ gledao je u Danka Končara kao u spasonosno božanstvo i pozivao Vladu da ne odugovlači s potpisivanjem ugovora o prodaji njihova škvera prebogatom kralju kroma. On je jedina prihvatljiva opcija, govorili su. On će stvoriti šansu za novi život starog škvera, osigurati mu ekonomsku konsolidaciju, kadrovsko restrukturiranje, tehnološku obnovu uz ulaganje 40 milijuna eura i, dakako, nove poslove. Danko Končar, međutim, sad poručuje da nema novih poslova koje bi on kao vlasnik donio sa sobom i kojima bi osigurao proizvodnu budućnost škvera koji želi kupiti, ali zna da je u „3. maju“ između 1000 i 1500 metalaca višak. Koji hladan tuš za škverane koji u njemu vide rješenje svojih problema! Kad su se ponadali da stiže barem mrvicu sigurnije vrijeme, ispada je im je nada bila tek jalova varka.   

Nema dvojbe da je stanje na svjetskom tržištu teško i da novi poslovi za brodograditelje ne padaju s neba. Ipak, ne bi li bilo normalno da netko tko želi postati vlasnik brodogradilišta, u kojemu rade ljudi koji u njemu vide razlog za nadu da im budućnost ne mora biti crna, pošalje tim ljudima poruku stvarne nade? Ne bi li bilo normalno da kaže da stanje u svjetskoj brodogradnji jest teško, ali i da će se zajedno s njima i on kao vlasnik boriti svim silama da što prije dobiju nove poslove, da opstanu, ojačaju i u konačnici postanu profitabilni? Ne bi li trebao buditi optimizam u ljudima čije će živote kupiti zajedno s brodogradilištem, umjesto da ih dodatno ubija tjeskobom i neizvjesnošću? Jer, ako čovjek koji želi kupiti brodogradilište kaže da novih poslova koje bi on kao vlasnik mogao ugovoriti nema i da ih još dugo neće ni biti, postavlja se pitanje zašto onda u sve to ide i ima li zapravo neki skriveni plan koji se temelji na gašenju starog škvera. Što će mu brodogradilište koje neće raditi jer im on nove poslove ne može osigirati? I čime će se kao vlasnik baviti dok ne dođe vrijeme u kojemu će novih poslova biti? Otpuštanjem spomenutih 1000 do 1500 metalaca? Ne bi li bilo normalno da netko želi i planira kupiti brodogradilište to čini zato što zna da može uspješno graditi i prodavati brodove? Ili, da onaj tko kupuje hotele, to čini zato što zna kako će dovesti goste i popuniti kupljene kapacitete? Upravo zato što se podrazumijeva da su ljudi koji žele kupiti neki proizvodni pogon ozbiljni zato što znaju kako će unaprijediti poslovanje, poruka Danka Končara je zabrinjavajuća. Ona znači ili da ne zna što bi s proizvodnjom brodova ili da ga zapravo i nije briga za to, jer ga zanima nešto drugo. No, to su stvari o kojima mora voditi računa Vlada kad bude odlučivala hoće li mu i zbog čega prodati „3. maj“. Proda li mu ga, a pokaže se da su razlozi zbog kojih ga je kupio bili drugačiji od onih koje priželjkuju ljudi koji od škvera žive i vlast koja tvrdi da želi sačuvati radna mjesta i osigurati budućnost škverovima, i ona će biti odgovorna za njihovu propast.

Ljudi u Hrvatskoj, pa tako ni škverani u „3. maju“, ne očekuju čuda. Ljudi u Hrvatskoj znaju da im nitko ne može ništa zajamčiti. Ali, potrebna im je nada. Nada da može biti bolje. Nada da ih ne čeka kraj u agoniji, nego možda nekakav početak. Godinama su gledali kako propada sve oko njih. Kako nestaju tvornice u kojima su radili. Kako se gase radna mjesta, a pune evidencije na burzi nezaposlenih. Kako dolaze neki likovi i preuzimaju sve što se činilo vrijedno samo da bi to čega su se dočepali uništili. Kako bacaju ljude na cestu da bi se domogli vrijednog zemljišta na kojemu se nalazila tvornica u kojoj su zarađivali kruh. Ne treba gledati daleko u prošlost. Dovoljno je baciti pogled na slučaj tvornice Kamensko, koja kao betonska lešina zjapi prazna na lokaciji na kojoj oni koji su je uništili vide još jedan trgovački centar od stakla i metala ili ekskluzivne stanove i poslovne prostore koji bi se mogli dobro utržiti. Ljudima u Hrvatskoj odavno je ubijena svaka nada da može biti bolje i kad netko poput Danka Končara tako tvrdo i hladno poruči ljudima, koji bi trebali raditi za njega, da na njega zapravo ne mogu računati, te riječi postaju samo još jedan dokaz svima da je nada zauvijek okrenula leđa Hrvatskoj.

Možda će nekom zvučati previše idealistički, ali nije li vrijeme da ljudi koji bi trebali biti politički i gospodarski pokretači ove zemlje počnu sijati optimizam? Jer, ne kaže se bez razloga kako siješ, tako ćeš i žeti. Tko sije pesimizam i beznađe, ne može očekivati radost kad dođe vrijeme ubiranja plodova. Ne trebaju, naravno, unositi „optimizam“ prodavanjem demagogije i lažnim obećanjima, nego time što će pokazati da oni osobno vjeruju da sutra može biti bolje. I da mora biti bolje. I da hoće biti bolje. Bolje za većinu, ako ne već za sve, a ne samo za njih.

Hrvati prednjače na ljestvicama nesretnih nacija, do nosa utopljenih u pesimizam. Već je godinama tako. Osjećaju se slabi, nezaštićeni, nemoćni da okrenu kotač sudbine u drugom smjeru... Kaže poslovica da nada zadnja umire. Međutim, kad umre, pomaka nema. Samo nada i vjera u sebe guraju naprijed. Kako jednoga čovjeka, tako i čitav narod. Danko Končar, i svi koji se kao i on kane razbacivati porukama o krutoj zbilji u kojoj se ništa ne može napraviti, ali u kojoj su ljudi višak, o tome bi morali početi voditi računa. Inače će sve što rade biti bez smisla.