mjesto za top banner
Autor: Mladenka Šarić AUTOR Mladenka Šarić
Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje

30. TRAVNJA 2012. 08:34h

Stvarno, shit happens!

Foto

Hrvatska
5

Tekst

Radimiru Čačiću 40 kuna ne predstavlja ništa. Ni na sat, ni dnevno, a kamoli mjesečno. Imovina koju je upisao u imovinsku karticu procijenjena je na gotovo 30 milijuna kuna. Nekretnine bračnog para Čačić vrijede devet milijuna kuna, pokretnine još milijunčić, ušteđevina im iznosi 2,6 milijuna kuna, u dionice i fondove uložili su daljnjih devet milijuna kuna, udjeli koje imaju u tvrtkama procijenjeni su na osam milijuna kuna. Nema trinaest stanova kao Domagoj Milošević, potpredsjednik za investicije u vladi Jadranke Kosor, ali Milanovićev prvi potpredsjednik, kojemu je, kao i bivšemu Miloševiću, prvi zadatak pokretanje investicijskog ciklusa, ima dva stana, četiri kuće, nekoliko građevinskih terena, livade, šume... Četrdeset kuna njemu i ne može značiti ništa.

On ne mora skupiti 80 plastičnih boca da bi, pognute glave jer je posramljen siromaštvom koje ga je prislilo da kopa po kontejnerima za smeće, na blagajni nekog trgovačkog centra dobio tih – 40 kuna. On ne mora štrajkati da bi dobio plaću koju je zaradio. On ne mora obijati prag burze rada i gledati je li tkogod objavio oglas da je spreman zaposliti radnika starijeg od, recimo, 50 godina. Zato što ne zna, i objektivno gledajući i ne može znati, vrijednost 40 kuna, Čačić i može lakonski reći da će poskupljenje struje prosječnu obitelj stajati samo 40 kuna. Onome tko obilazi kontejnere u potrazi za plastičnom ambalažom to nije SAMO. Njemu je to isto kao i 400, 4.000 ili 40.000 kuna. Njemu će od sutra biti teže nego jučer. Upravo zbog tih 40 kuna mjesečno, koje iz perspektive naše Vlade jesu udar na građane, ali, eto, ipak nisu nešto.

Ali, hvala Bogu da oni kojima će za 40 kuna skuplja struja biti problem imaju Čačića. Smanjite impulse, manje telefonirajte i imat ćete za struju, savjetuje Vladin specijalist za teška stanja. Tko ima 400-500 kuna mjesečno za mobitel, taj ima i 40 kuna za struju. Nema se toj logici što ni dodati ni oduzeti. Problem je, međutim, u onima koji se ne uklapaju u tu statistiku, jer nemaju ni za osnovne potrebe, a kamoli za neobuzdano mobiteliranje.  Šteta što Čačić nije nastavio sa savjetima, jer mogao je ljudima ogorčenim poskupljenjima reći, naprimjer, neka jedu manje mesa, neka odjeću peru ručno, po mogućnosti u  potoku, neka se tuširaju samo vodom i to čitava obitelj u istom trenutku, neka iz tegli počupaju cvijeće i posade povrće, neka knjigu čitaju uz svijeću... Mogućnosti su neograničene. Ili bi gospodin „shit happens“ rekao „sky is the limit“?   

U redu, struja dvije godine nije poskupljivala i cijena joj nije tržišna. Država, odnosno HEP, to ne može vječno subvencionirati. Osim toga, energetski se sektor ne može razvijati dok god struja ne bude imala realnu cijenu. U redu, to nije održivo stanje i potrošači prije ili poslije moraju početi plaćati struju (plin, gorivo, vodu, odvodnju i tkoznaštojoš!) koliko stvarno vrijedi. Ali, ono što nije u redu je što se u manje od pet mjeseci vladanja reformska Vlada najprije uhvatila reformiranja jada i bijede u Hrvatskoj, koji će nakon te reforme biti još veći jad i bijeda. Dok se Čačić nabacuje pseudoduhovitom dosjetkom kako će se kresanjem telefonskih impulsa lako naći onih 40 dodatnih kuna za struju zaboravlja da on, naprimjer, „mobitelira“ na naš račun. On se ne mora suzdržavati, jer mu službeni mobitel plaća i onaj jado koji skuplja plastične boce da bi kupio kilu mesa, pa na tu kilu platio PDV od 25 posto, koji onda ode u državni proračun, kako bi se, među ostalim, platili i račune za mobitele državnim dužnosnicima. U statistiku o prosječnim računima za mobitel ulaze i oni koji kupe bon za 25 kuna isto kao i oni koji o tome trošku ne trebaju razmišljati jer ga sami ne podmiruju.  Dakle, i Čačić, i Milanović, i Linić, i svi ostali koji su izabrani da bi nekako riješili krizu i stvorili uvjete za normalan život.

Znam, sve ove riječi mogu se doživjeti i kao subjektivna demagogija. Obično prodavanje magle. Podilaženje jeftinim emocijama publike. Povećanje PDV-a na 25 posto, poskupljenje struje za 20 posto, poskupljenje plina za 22 posto, stalna poskupljenja goriva, poskupljenje javnog prijevoza u Zagrebu za dvadesetak posto..., sve je to, kažu, nužno i neizbježno. Ne može se više odgađati. Ali, nije li nužnije omogućiti ljudima da rade? Nije li stvaranje uvjeta za poslovanje koje će dovesti do porasta zaposlenosti neodgodiviji posao? To je, međutim, teška misija. Lakše je krenuti od poskupljenja, pa tko preživi, taj će možda dočekati dane kad će Hrvatska biti mala, ali snažna zemlja, o kojoj kontemplira premijer Milanović.

I sad imamo to što imamo. Na području investicija i radnih mjesta nismo se maknuli dalje od riječi, a na području usklađivanja cijena s europskima svakodnevno se bilježi neviđena učinkovitost. Gdje bi nam bio kraj da je obrnuto... Ali, nažalost nije. Možda je trebalo biti. Što bi rekao Čačić, shit happens!