Tko je kriv što Šimonović i Karamarko ´strše´?

Nekoliko je izrazito sposobnih ministara, a većina je prosječna. Razliku u kvaliteti postava liderskim sposobnostima podcrtavaju premijeri.

Kamo god da se okrene, premijerka Jadranka Kosor nailazi na prilično vidljive putokaze o smjeru u kojem bi trebalo povesti Vladu i nacionalnu ekonomiju. Ona međutim, kao da još nešto čeka, kao da se boji da će je ti putokazi zavarati, ili jednostavno nema snage za bilo kakvo usmjereno kretanje. Puno toga je zapravo na njenoj strani, no ne vidi se da bi ona to uspjela iskoristiti. Recimo, sretnom se okolnošću može smatrati to što su četvero njenih ekonomskih savjetnika, ljudi vrlo dobre stručne reputacije, Škegro čak i s velikim praktičnim iskustvom u vladinim poslovima, te što razmišljaju na istoj, ili vrlo sličnoj valnoj duljini.

Taj kvartetić je (člankom u povodu obljetnice Jutarnjeg), unisono ustvrdio da je Hrvatska na raskrižju. Ili će 'odmah, odlučno, sa ili bez stranačkog konsenzusa, napasti na bitnim reformskim područjima', ili će se prepustiti iščekivanjima sporog oporavka Europske unije... Ili će Hrvatska, dakle, napokon nešto sama poduzeti da osigura prosperitet, ili će je i dalje nositi stihija.

Koliko znam, ista je ekipa još prije nekoliko mjeseci Banskim dvorima dostavila papir o tome što bi trebalo poduzeti, a sukus je repetiran i u spomenutom članku u Jutarnjem.

Prema premijerki se i s raznih drugih slijevaju slijevaju korisne ideje za pokretanje nacionalne ekonomije. Kako se u tom pogledu pokazala vrlo kooperativnom i zainteresiranom, čak je i šef jedne oporbene stranke, Radimir Čačić, svoje razvojne projekte nesebično stavio na njen stol.

U samo mjesec dana premijerkina je popularnost opala za 15 posto. U ožujku je smanjena potpora Vladi, a čak 65 posto ljudi (prema anketi agencije Ipsos Puls) smatralo je da vlast vodi zemlju u pogrešnom smjeru. I to upravo zbog stanja u gospodarstvu i javnim financijama.

No Jadranka Kosor još uvijek uživa relativno široko povjerenje javnosti. Njena je popularnost sto posto veća od popularnosti HDZ-a, popularnija je od Zorana Milanovića, šefa najveće opozicijske stranke. Od nje je popularniji samo Ivo Josipović, a ta okolnost također joj može ići u prilog. U slučaju da se odluči za aktivniju ekonomsku politiku, šef države u tome bi joj svojim javnim autoritetom sigurno pomogao.

Ali tu smo gdje smo. Kako kažu premijerkini ekonomski savjetnici – i dalje na raskrižju. Teoretski, postoji mogućnost da oni s premijerkom Kosor u dubokoj tajnosti pripremaju poteze koji će Hrvatsku napokon pomaknuti u prepoznatljivo pozitivnom smjeru, no dok toga nema, preostaje samo nagađati što je to što premijerku zapravo koči.

Dobar poznanik, politolog po struci, kojem ne promiče nikakav važan detalj s aktualne političke scene, uvjeren je da je problem u tome što Jadranka Kosor ipak ne kontrolira stranku u onoj mjeri u kojoj se to čini prema van. Propustila je, kaže, organizirati stranačku konvenciju na kojoj bi učvrstila legitimitet, kako bi se nakon toga riješila nesposobnih ministara. Na problem s letargičnošću ministarske ekipe u jednom je intervjuu, vrlo diskretno, upozorio i Borislav Škegro. Predsjednik HNS-a možda je bio najdirektniji: u Vladinom su sastavu samo dva sposobna ministra, Karamarko i Šimonović, tvrdi Čačić, pa premijerka zapravo 'nema momčad', nema s kim raditi...

No ni jedno od tih objašnjenja ne daje mi cjelovit odgovor. Imala sam prilike izbliza promatrati barem 5-6 postava Vlade i isto toliko premijera. Iskustvo je s te pozicije, da tu obično bude tek nekoliko ljudi izrazite sposobnosti, dok većinu čine oni koje bismo percipirali kao prosjek. Razliku u kvaliteti između pojedinih vlada podcrtavali su svojim liderskim sposobnostima sami premijeri (uvijek se sjetim uzrečice kolege koji bi u takvim situacijama kazao da je vojska onakva kakav je komandant). Točno je da Karamarko i Šimonović strše, ali u prvom redu kao nestranački ministri. I Ivan Šuker i Marina Matulović Dropulić, na primjer, znali su unutar ministarskog mandata pojedine dionice vrlo dobro odraditi.

Zašto nestranački mogu, a stranački više ne mogu? Odgovor i opet ide prema jednoj adresi, prema šefici stranke i premijerki, odnosno prema 'komandantu vojske'. Ili ne zna odrediti cilj i podijeliti zadatke, ili ne zna što s onima koji te zadatke ne izvršavaju. Šteta, tim više što će 'komandant' u svakom slučaju biti prvi na udaru.