Tko pretvara traktore u tenkove?

Ništa se ne rješava na cesti, poručuje Vlada mljekarima, ali što je ona učinila da bi se mljekari s traktorima vratili na svoja imanja? Uputila ih je na pregovore ili u sudske sporove s prerađivačima mlijeka, kao da je se taj slučaj ne tiče i kao da je njena pozicija neutralna. A pri tom je zauzela stranu. Strana je zauzeta onog trenutka kad je resorni ministar ustvrdio da su prosvjedi politički dirigirani, kao da se dosad nije znalo da poljoprivrednici najčešće glasaju za desne stranke i kao da je to samo po sebi dokaz kako su problemi mljekara iskonstruirani, a ne realni. No što kad se pred kamerom pojavi mljekar s iskaznicom Hrvatske narodne stranke, članice vladajuće koalicije?

Teza o nevidljivoj ruci opozicije, koja iz pozadine gura mljekare u blokadu prometnica, osim što ničemu ne koristi, postaje i neuvjerljiva. Onda se pribjegava idućoj (pogrešnoj) metodi, pa se o mljekarima preko medija lansiraju kompromitirajuće priče. One stižu anonimnim mailovima, ali naglašeni obavještajni štih odaje da izvori nisu daleko od službenih. Pa čitamo koliko su skupi traktori mljekara, koliko subvencija koriste, kakav im je vozni park i koliki džeparac njihove djece... Kao da će objava pikanterija iz pojedinačnih dosjea riješiti probleme u poljoprivredi ili kao da mljekari te probleme jednostavno izmišljaju.

Da je proizvodnja mlijeka toliko lukrativna koliko su sugerirale informacije o 'rasipnosti' hrvatskih mljekara, danas ne bismo imali višak neprodanih stanova, nego tržišne viškove mlijeka. Novac, onaj zarađen ili samo opran,  ne bi odlazio u biznis s nekretninama, nego bi se oplođivao u mljekarskoj proizvodnji. I bilo bi sasvim normalno, da netko zamijeni komociju urbanog profesionalca za idilu mliječnih farmi, uključujući mužnju, čišćenje staja i četkanje krava. A to se ipak ne događa, usprkos tome što mljekari dobivaju velike poticaje i otkupne cijene 'kao u Europi'.

Kad bi država bila samo posrednik u sporu između proizvođača i prerađivača mlijeka, morala bi prvo utvrditi što je stvarni cilj jednih i drugih, a pri tom nikako zauzeti stranu. Država je međutim išla u diskreditaciju jedne strane, što je i samu diskreditira kao mogućeg posrednika, ali ona niti ne može biti puki posrednik. Mandat Vlade je puno zahtjevniji, u njenim su rukama politika poljoprivrede, politika razvoja prerađivačke industrije, funkcioniranja tržišta, zaposlenosti i standarda građana.

Visokim, a nekontroliranim, te loše usmjeravanim subvencijama iz državnog proračuna, bivša je Vlada plaćala cijenu koalicije s Hrvatskom seljačkom strankom. Mljekari su na neki način također žrtve te politike, navabljeni na velike kredite, koje s tekućim otkupnim cijenama teško otplaćuju. Milanovićeva vlada očito uvodi drugačiju politiku, koja će možda postupno dati rezultate, ali mljekari imaju problem sad. Logično je dakle da im Vlada pokuša pomoći, barem kao dobar medijator u sporu s prerađivačima mlijeka, a logično je i da im Vlada svoju novu politiku strpljivo objašnjava. Osim ako ta politika zapravo ne mari za domaću proizvodnju mlijeka, nego će u jednom trenutku doista samo podići rampu cisternama s uvoznim mlijekom kao što se pribojavaju domaći mljekari. Ali u to ne mogu vjerovati.