Autor: Julienne Eden Bušić AUTOR Julienne Eden Bušić
Julienne BušićNajnoviji članci
Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje

PIŠE JULIENNE BUŠIĆ

27. TRAVNJA 2010. 22:21h

Traperice koje izluđuju

Julienne Eden Busic

Foto

Hrvatska
2

Tekst

Da bi došli do zgrade muzeja u Vinkovcima, morali smo se mučno probijati kroz bespolnu, bezličnu masu tinejdžera u trapericama...

Tijekom povijesti, kolonizacija je predstavljala krajnji čin prisvajanja – ekonomskog, duhovnog i kulturalnog – od strane jačeg nad slabijim, kao najveći izraz ljudske okrutnosti nad njegovim bližnjim. I kolonizacija, naravno, nije ništa novo. Već u razdoblju od 356. do 323. godine prije Krista, Aleksandar Veliki utemeljio je Aleksandriju za vrijeme svog osvajanja Egipta, i taj grad je postao jedan od glavnih središta helenističkog i rimskog doba. Stari Rimljani su potpuno uništili Kartagu nakon Trećih punskih ratova (150.-145. pr. Kr.) i kasnije izgradili svoju koloniju nedaleko tog istog mjesta. U novom vijeku, obespravljenost i progon domorodaca, rođenih Amerikanaca iz njihovih zemalja u Americi, legaliziran je od strane europskih doseljenika u ime teorije „Izvornih prava“, koja je izmislila nadmoć „bijelog čovjeka“, ne samo nad „crvenokošcima“ nego i nad svima onima koji su stajali na putu njihove nezasitne teritorijalne ekspanzije. Nakon berlinske konferencije 1885. godine, prisvajanje Afrike bilo je ostvareno pod motom „Novoga imperijalizma“. U razdoblju između Francusko-pruskog rata i Drugog svjetskog rata, više od 23 milijuna kvadratnih kilometara, gotovo polovica kopnene mase cijeloga svijeta, bilo je osvojeno u europskim prekomorskim presizanjima. Kolonijalno pravilo je značilo eksploataciju i krađu prirodnih bogatstava, prisilna obraćenja na vjeru kolonizatora, represiju nad domorodačkom kulturom, masovna premještanja populacije, bijedu i smrt. Dok se kolonizacija svodi na neutralizaciju i kastraciju, ne treba se čuditi da se ljudski duh instinktivno buni protiv toga, dokle god je u njemu života i snage.

-.-Privatni arhiv Julienne Bušić-.-Čuda raznolikosti
Čuda raznolikosti
Photo Privatni arhiv Julienne Bušić  
Ove teške misli strujale su kroz moju glavu dok sam prošloga tjedna razgledala Etnografski muzej u Vinkovcima. Da bi došli do zgrade muzeja, morali smo se mučno probijati kroz bespolnu, bezličnu masu tinejdžera u trapericama, koje su bile poderane, izblijedjele, pripijene uz tijelo i tretirane na neki način da bi izgledale kao da su im nositelji vukli u njima svoje stražnjice po betonu desetak milja, ili su bile svezane za automobilski odbojnik i vučene s licem nadolje niz blatnjavu cestu, a jedan par traperica je tako i izgledao – kao da je zapljusnut izmetom. Mogli smo biti bilo gdje – u Londonu, Kairu, Tokiju, Vinkovcima, ili San Francisku, budući da ništa na odjeći ovih tinejdžera nije odavalo iz koje su zemlje i kojoj etničkoj skupini, tradiciji ili kulturi pripadaju. Bio je to, da upotrijebim poznatu orwellovsku frazu, primjer „grupnog mišljenja“, te bezbojne uniformnosti mišljenja i djelovanja od koje duh utrne a korijeni nestaju.

Muzej, doduše, koji je uskrsnuo poput suvremene Atlantide i premješten jedan kat iznad ulice, nosi u sebi skriveno blago iako ne posve skriveno. Njegovo bogatstvo narodnih nošnji nije uniformirano, nego predstavlja dugu raznovrsnosti. Nošnje su u stalnom postavu, premda na dan kad smo posjetili muzej, nije bilo promatrača ili znatiželjnika, ili, što još više iznenađuje, nije bilo ni onih koji bi opljačkali ove bogate predjele. Vijugave pruge zlatnih vezova na raskošnim kapama nošenim stoljećima na glavama slavonskih mladih djevojaka, tako zrelih da postanu mete eksploatatora, sa zakučastim ukrasima od zrnaca biserja, s istkanim mnoštvom vitica, i praznikom boja – s krvavo crvenom i svjetlonarančastom, kao da je deset sunaca pričvršćeno na komadu sukna, sa žutom i zelenom od tisuća zazeljenelih polja koncentriranih na pet centimetara pamučne tkanine...svaki dizajn prikazuje određenu regiju, grad, selo; ukratko, povijest, naciju, kulturu i identitet.

-.-Privatni arhiv Julienne Bušić-.-Kolonijalističke uniforme jednolikosti
Kolonijalističke uniforme jednolikosti
Photo Privatni arhiv Julienne Bušić  
Danas nije potrebna pljačka, jer pljačkanje se događa na drukčiji način, podmuklije, na skrivenijoj razini, i mogli bi ga opisati kao kulturalnu kolonizaciju putem globalizacije. U tom oštrom kontrastu između masa unificiranih spolova, „blue jean“ odore (koje ništa ne predstavljaju osim zveketa registar-kase) na usplahirenim, mladim i zdravim tijelima, i briljantnih tapiserija i ukrasa na tradicionalnim nošnjama vinkovačkog muzeja, koji predstavljaju sve, djelovalo je jezivo i obeshrabrujuće, da one sada venu na plastičnim krojačkim lutkama umjesto da ih nose živi ljudi. Pomislila sam na pismo poznatog psihologa C.G. Junga, u kojem je pisao jednom davno, svom prijatelju i suradniku, o opasnostima iskorjenjivanja i nestajanja određenih svjetova i tradicija. Među njegovim pacijentima, svi oni koji su bili u drugoj životnoj dobi, postajali su bolesni „jer su izgubili ono što žive religije oduvijek pružaju svojim sljedbenicima, i nijedan nije bio ozdravljen ako to nije nanovo zadobio...“ Ono što su izgubili, rekao je, bio je njihov osjećaj cjelovitosti svijeta, njihova veza s tradicijom i življenje vrijednosti koje im ona daje s osjećajem da pripadaju jednoj većoj cjelini. „Potreba za izgubljenim smislom ostaje bez odgovora, jer racionalne, biološke postavke nisu u stanju izraziti iracionalnu cjelinu ljudskoga života...odatle život gubi svoj smisao...“ Yusuf Al Khabazz, u svojoj knjizi „Odjeća, kolonizacija i duhovni identitet“, potvrđuje ovaj pogled, sa zaključkom da je „ljudska nošnja kadra potpuno izmijeniti osobu;  tako odjeća (ili njezin manjak) može biti ključ jednog aspekta gubljenja određenog identiteta, u duhovnom i društvenom smislu.“ Da bi se taj gubitak identiteta ostvario, a time i promovirao ciljeve kolonizacije, suvremene tiranije nastoje uvjeriti i prisiliti ljude na napuštanje tradicionalne odjeće i nošenje „uniformi moderniteta: tog naglašenog konformizma, koji kao da nosi partijsku odjeću raznih komunističkih i fašističkih pokreta, ili tog naglašenog, emfatičnog konzumerizma koji kao da je samo jedan tip odijevanja onih koji jašu na nestalnim valovima mode“; i tako odjeća razotkriva svoj simbolički karakter i nadomješta se u širem smislu logom, markom koja postaje smisao. 

-.-Privatni arhiv Julienne Bušić-.-Snježne pahuljice i zalasci sunca
Snježne pahuljice i zalasci sunca
Photo Privatni arhiv Julienne Bušić  
Odjeća je znakovita kao jedna integrativna ili dezintegrativna komponenta u ljudskom identitetu, podrcrtano je u britanskoj studiji iz 2007. godine, „Epidemiologija i zdravlje društva – kulturni identitet, odjeća i društveni mentalni poremećaji.“ Kroz razdoblje od nekoliko godina, oko 500 bijelih Britanaca i 500 bangladeških adolescenata bili su anketirani i proučavani u vezi njihovih kulturalnih, društvenih i zdravstvenih karakteristika. Na kraju studije, došlo se do otkrića da su bangladeški učenici koji preferiraju odjeću njihove vlastite kulturalne skupine (tradicionalnu odjeću)  izloženi manjoj vjerojatnosti da će kasnije imati mentalnih zdravstvenih problema u usporedbi s onima bangladeškim učenicima koji pokazuju jednak interes za nošenje svoje odjeće i odjeće drugih kultura.

I tako, zašto onda ne sačuvati svoje mentalno zdravlje i napustiti „jeans“, masovni proizvod jeftine radne snage iz tvornica Trećega svijeta, i odjenuti one spektakularno ukrašene veste izložene u vinkovačkom muzeju, ili možda spremljene u nekoj prabakinoj škrinji, ili ih nađete na nekom sajmu, ručno vezene, satima i satima, s posebnom pažnjom i požrtvovnosti stvarnih ljudskih bića koja su pronosila umjetnost (hrvatsku) kroz naraštaje? Dok možeš, oslobodi se tenisica i zamijeni ih parom predivnih rukama rađenih cipela koje točno pokazuju odakle dolaziš i jednako tako kamo možeš ići ako si pametan, i ne zaboravi majicu, također, poderanu ili ma kakvu. Zar ne bi radije nosio bijelu vezenu bluzu ili majicu koja izgleda kao da je sazdana od tisuća sniježnih pahuljica? Mi ne želimo prihvatiti kolonizaciju, kulturalnu ili bilo koju drugu. Ovo je nešto što je stvarno u našoj moći da se odupremo.