U HDZ-ovu dvorištu stari se pijetlovi čupaju kao kokoši

Saborski zastupnici uistinu često znaju prijeći granicu dobrog ukusa. Jedni drugima dobacuju riječi kojih bi se normalni ljudi u normalnoj komunikaciji postidjeli. Da nisu zastupnici, nego da rade neke obične, važne ili nevažne poslove, ne bi im palo na pamet da, naprimjer, šefu gnjavatoru koji ih svakodnevno muči besmislicama tutnu pod nos uputnicu za psihijatra ili da mu u žestini pravednoga gnjeva kažu da je on bolesno tkivo njihove tvrtke koji bi najbolje bilo odstraniti. Ne bi vikali kolegama na poslu da su lažljivci i lopovi. Ne bi ni vlasnici tvrtke u kojoj rade, naprimjer, gnjevno dobacili da će završiti kao vojvotkinja od Remetinca ako nauštrb radnika nastavi isisavati lovu iz firme i na radničkoj grbači glumiti da je hrvatski jet-set.

Međutim, zastupnička komunikacija nije određena uobičajenim pravilima pristojnog ponašanja. U parlamentu vladaju druga pravila, a najčešće se primjenjuje ono da je u ljubavi i ratu sve dopušteno ili, pak, ona Machiavellijeva da cilj opravdava sredstvo. U parlamentu se ne razmišlja o bontonu. Misli se samo o tome kako što uvjerljivije poraziti protivnika u tom neproglašenom, ali vječnom verbalnom ratu. Isti su u tome i HDZ i SDP i HNS i HSP i HSS i HDSSB...

Ponekad svaki zastupnik posegne za težom artiljerijom. U parlamentu to je očekivano. Saborski zastupnici trebali bi moći podnijeti udarce ispod pojasa, ako zbog ničega, onda zato što će sutra netko njihove stranačke boje udariti po protivniku na isti način. U Saboru ima grubih riječi, ali sve ostaje u prostoru političkog okršaja. Nitko ne poziva na nečiju eliminaciju, nitko nikome ne viče da je ustaša ili četnik, da je prokleti peder, da je prljava kurva, da je Cigan kojeg treba protjerati ili slične gadarije koje bi uistinu bile govor mržnje potaknut šovinizmom. Uvrede nisu ničijem uhu ugodne. Međutim, uvreda i govor mržnje nisu isto. U Saboru ima puno uvreda, ali već dugo nije bilo tipičnog govora mržnje. Kad premijerka govori o tome da se oporba koristi govorom mržnje koji metastazira ako se na vrijeme ne zaustavi, a šef Kluba zastupnika HDZ-a domeće da je govor mržnje u Saboru posljedica nevjerojatne popustljivosti šefa Sabora Luke Bebića, oni uvredama koje razmjenjuju saborski zastupnici pridaju značenje koje nemaju.     

Pozove li se, stoga, vodstvo HDZ-a na to da Luka Bebić pokazuje neobičnu razinu tolerancije prema govoru mržnje koji siju oporbenjaci i da to oni više ne mogu tolerirati, ako se odluče smijeniti ga s mjesta predsjednika Sabora, to neće biti prava istina već prigodan alibi. Ako se odluče smijeniti ga, bit će to zato što mu ne vjeruju jer Luka Bebić već godinu i pol nije više jedan od njih. On se jedini nije odrekao Ive Sanadera i njihova prijateljstva. Jedini se žestoko protivi oporbenim ocjenama da je bivši premijer zločinac i lopov i uzvraća im da oni nisu sud i da sabornica nije sudnica. Jedini ne govori javno o Sanaderu, jer ako ne može reći ništa lijepo, ne želi govoriti ni ružno.

Luka Bebić uistinu pokazuje toleranciju prema oporbenim istupima. Ne voli im dijeliti opomene i ne voli im oduzimati riječ. Sve što se govori, kaže, u okvirima je dopuštenog. Netipično hadezeovski, on kao predsjednik Sabora ne favorizira HDZ i ne uzima u zaštitu zastupnike svoje stranku, pa ni samu šeficu stranke i Vlade, samo zato što se to podrazumijeva jer su pod istom zastavom. U HDZ-u, naravno, to izaziva ljutnju. Štoviše, i to im je dokaz da na njega ne mogu računati.

Ako HDZ pokrene smjenu Luke Bebića, nitko zbog toga neće plakati. Ionako je mnogima išlo na živce kako vodi Sabor, kako govori, nazivali su ga primitivcem... No, eventualna odluka o  njegovoj smjeni bit će pokazatelj unutarnjeg stanja u vladajućoj stranci. Netrpeljivosti koje su ključale ispod poklopca izlaze na površinu u najgorem trenutku za HDZ. Prljavo su rublje počeli prati javno baš u izbornoj godini. Razmirice ne ostaju više iza zatvorenih vrata njihove velike obitelji. Kad se stranka priprema za izbore obično nastoji demonstrirati zajedništvo. Tada se zaboravljaju uobičajena suparništva i neslaganja. HDZ, međutim ostavlja dojam da iznutra puca po šavovima. Narod kaže „pomozi si, pa će ti i Bog pomoći“.

Ako je suditi prema trenutačnoj situaciji, HDZ sebi ne uspijeva pomoći. Kao kokoši u dvorištu čupaju se najstariji pijetlovi. I Jadranka Kosor na to ne može utjecati. Može ih post festum kažnjavati, ali ne može spriječiti da nekome od njezinih najbližih suradnika, njezinih stupova, opet ne puknu živci. Umjesto smjenjivanja Luke Bebića, što je u ovom trenutku rizičan potez zbog tanke parlamentarne većine, trebala bi očitati bukvicu svim narogušenim pijetlovima i pokušati krenuti dalje.

Odluči li se, ipak, za smjenu, Luka Bebić neće biti negativac. Naprotiv, u javnoj će precepciji on biti žrtva Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa, i to isključivo zato što je i dalje prijatelj Ivi Sanaderu.