U Hrvatskoj je stalno vrijeme za podobne

Zagrebački poduzetnik bilježi već drugi slom otkako je slobodne Hrvatske i računa da će mu tek sin gimnazijalac doživjeti izlaz iz krize.

Sine, imaš sreće. Taman kad ti završiš škole, prestat će kriza i moći ćeš stvoriti neki posao u Hrvatskoj – kaže svom sinu gimnazijalcu jedan brižan tata. Sin sretno pogleda u oca, zrelog četrdesetogodišnjaka, shvativši ovu rečenicu kao obećanje uspješne budućnosti. Petnaestogodišnjaku je promaklo da mu se otac upravo odrekao svoje.

Stara zagrebačka obrtnička obitelj

Razgovor je tekao neki dan u jednoj finoj, zagrebačkoj poduzetničkoj obitelji s pedigreom otprije Drugoga svjetskog rata. Prije rata stvarano uništili su Nijemci. U ratu stvoreno uništili su partizani. Boravaka u zatvoru bilo je nekoliko. U ustaškom jer je djed zapošljavao nepodobne, u partizanskom nakon oslobođenja jer je imao tvornicu rublja koju mu je valjalo oduzeti. Obitelj jedva preživljava, ali se dižu iz pepela prodajući lule i šibice. Počinju novi biznis u građevini i polako se dižu. U osamdesetima već sasvim pristojno žive, navikli, naravno, da im policija svako malo u pet ujutro nenajavljeno pretresa kuću i vikendicu tražeći skriveni novac, jer obrnici su sumnjivi. Izvan politički podobne garniture nije bilo dopušteno bogaćenje. Djeca su u obitelji od malena naučila lagati o tome što imaju u kući i koliko tata zarađuje. Svake godine u osnovnoj su se školi na satu razredne zajednice ispunjavali anketni upitnici u kojima su obvezna pitanja bila: koliko zarađuje mama, koliko zarađuje tata, imate li i koliko televizora, koliko kvadrata po članu kućanstva, kakav auto, imate li kuću na moru, gdje ljetujete, koliko puta tjedno jedete meso...

Uspostavljanje hrvatske države tata iz naše priče dočekao je kao oslobođenje za svoju obitelj. Kad se otvorila mogućnost osnivanja poduzeća, mladić u dvadesetima bio je među prvima u redu čekajući ponosno papire da napokon osnuje obiteljsko poduzeće, korak dalje od socijalistički proskribiranog obrta. I krenulo je tati s naše priče obećavajuće dobro. Franjo Tuđman još nije napravio izbor dvjesto najbogatijih obitelji u Hrvatskoj, pa je Ivica Todorić u to vrijeme još prodavao gladiole u dućanima nekadašnje Slavije, a naš je junak vodio ozbiljnu tvrtku s desetak zaposlenih. Nevenka Tuđman je već zauzela duty free shopove, i Goran Fižulić otvorio je prvu trgovinu s televizorima i mudro se počeo baviti politikom. Tata iz naše priče smije mu se iza leđa zbog sitnog politikantstva. Drugi prijatelj pokreće banku sa zaleđem iz Knežije. Danas je jedan od vlasnika ugledne financijske institucije. Naš tata pazi što priča pred njima i naširoko izbjegava njegovo društvo s prljavim novcem. 

Vrijeme podobnih - Tuđmanov plan za 200 obitelji

Onda je došao rat i vrijeme podobnih: glavni je naručitelj poslova država, a država ne plaća baš svakome. Najmanje onima bez veza s ministrom Gojkom Šuškom i 'rođacima'. Utjerati na sudu svoj novac, ma što vam je? Obiteljski posao propao je u sveopćoj hrvatskoj nelikvidnosti, a naš junak završava u bolnici zbog stresa jer je morao dati otkaz ljudima koji su dvadeset godina radili za obitelj. Umire Tuđman, naš junak osjeća ponovo povjetarac nade. Posuđuje novac i opet pokreće novi posao. I kreće polako, diže kredit za gradnju pogona u slobodnoj poduzetničkoj zoni. Kreće na sajmove, pojavljuje se na televiziji kao mali poduzetnik koji puno obećava. I tako sve do 2008. kada ponovo počinju problemi s naplatom računa od države i velikih tvrtki. Stoji mu tako 800 tisuća kuna koje ne može naplatiti. On je podizvođač tvrtke koja dobiva poslove u jednom velikom hrvatskom gradu jer je vlasnikova punica šefica gradskog odjela koji naručuje poslove. Posao mu je dobro išao godinama, ali sad se razveo. 'Zločesta' punica ne pušta mu gradski novac, pa ne može platiti dugove za desetak firmi koje posao stvarno odrađuju. Naš tata ne može naplatiti svoj novac. Nema od čega kad mu je dužnik registrirao firmu s 20 tisuća kuna, a na računu sad nema nijedne.

Dok moćna punica divlja, Ivo Sanader priznaje da smo u banani, a ministar Ivan Šuker još pola godine tvrdi da u Hrvatskoj nema recesije. Tata našeg gimnazijalca pokušava premostiti nepogodu i plaćati ljude novim kreditima, no već je sve pod hipotekom. Od onog prijatelja sa zaleđem iz Knežije ne želi posuđivati da ne završio u Savi s betonskim nogama. Desetljeće nakon prvog čira, ponovo završava u bolnici jer je morao dati otkaze svojim ljudima. Nije on od ovih novopečenih poduzetnika. Dida bi mu se okrenuo u grobu kad bi držao ljude na poslu mjesecima bez plaće.

Svjetlo u sljedećem koljenu

Vraća se iz bolnice bez ikakve nade da će u svom životu u Hrvatskoj uspjeti nešto stvoriti. I dok Barack Obama u Americi vidi svjetlo u tunelu, naš tata jedino svjetlo vidi u svom sinu. ''Mali je pametan, superodlikaš, ima 15, taman će se za desetljeće Hrvatska oporaviti od krize i mali će moći normalno raditi.'' A čime će se drugim i tješiti ovaj tata? Što Hrvatska nudi svom sloju poštenih obrtnika? Ništa.

''Poslovalo se na temelju osobnih odnosa, a ne uskog legalizma. A sad znamo i rezultat toga. Vladini dužnosnici bankama dopuštaju da igraju opasne igre s tuđim novcem, tako dugo dok banke taj novac posuđuju za poslove ljudi koji imaju prave veze.'' Tako je opisao nobelovac Paul Krugman uzroke propasti 'azijskih tigrova', ali kao da je pisao o Hrvatskoj.

Naša ekonomska stvarnost zapravo ne vodi u nikakvu budućnost. Ni države ni pametne djece koja u njoj stasaju.

Dok premijer Ivo Sanader na četvrtom katu bolnice na Jordanovcu zahvaljujući svom 'dopunskom osiguranju' danas uživa besplatno u nedjeljnoj juhi, mlincima, piletini i salati od rajčice, a cijela nacija zdvaja zbog stresa koji mu je toliko srušio imunitet, dečko od koga tata tako puno očekuje surfa po internetu i traži podatke o izlasku Hrvatske iz krize. Otkriva kako je do nje došlo nakon 30 godina gospodarske stagnacije, koja nas prati od 1979. godine. U '80-im godinama stopa rasta bila je oko nule, a obilježile su ih stagnacija, stabilizacija i inflacija. U '90-ima je došao rat, a poslije njega gospodarstvo je počelo rasti ali tako da je industrijska proizvodnja još i 2007. godine bila deset posto niža od predratne, dok je industrijska zaposlenost 40 posto predratne – i sve to iako se posudilo 42 milijarde eura i u privatizaciju prodalo gotovo sve što je vrijedilo. Svijet će možda izaći iz krize do konca godine, ali Hrvatskoj će za to trebati duboke promjene za koje nijedna struktura na vlasti do sada nije imala sluha.

"A što moj tata misli da bih ja tu mogao raditi?", zaključuje pametno mali.