Vedrana Rudan u Nacionalu brani Mirjanu Pukanić

Dok građanin Pukanić izaziva zgražanje i zanimanje javnosti, izdavač Pukanić povlači potez za koji zaslužuje iskreni kudos.

Na internetskim stranicama Nacionala u ponedjeljak navečer osvanula je kolumna Vedrane Rudan u kojoj pero vrsne komentatorice britko bilježi njen vlastiti stav o ''slučaju Mirjane Pukanić'' koji je uz podosta muke izvirio iz tmine pa se sada ljeska na svjetlosti dok polako tvori realno otužnu skicu hrvatske zbilje.

Ako je suditi prema ispisanom, Rudan je svoje mišljenje ponudila u strahu za vlastitu egzistenciju, barem kada je riječ o ekonomskim dimenzijama njenog bivanja. Pomalo fatalistički ona se u kolumni dotakla slobode izričaja, uputila riječi hvale Ivi Pukaniću i Sini Karli, no pritom nije odustala od nauma da izrazi svoje ''gnušanje nad zločinom što ga je Država učinila nad gospođom Pukanić.''

- Gadi mi se zemlja koja šalje policajce na ženu koja želi novinarima reći svoju istinu. Gade mi se policajci koji tanke ruke nemoćne žene okivaju lisicama. Gade mi se liječnici koji trpaju u ludnicu zdravu ženu. Gadi mi se Dorica Nikolić. A opet, ponosna sam što u ovoj gadnoj zemljici postoje neki ljudi i neki novinari koji su ipak uskočili i prisilili Državu da prizna grešku – riječi su koje je Rudan utkala u komentar u kojem je prkosila razumu, slušajući što joj savjetuje njeno, može se bez imalo ustezanja ispisati, hrabro srce.

Jednako je hrabar i hvalevrijedan potez izdavača Pukanića, koji, dok građanin Pukanić preživljava noćnu moru, u vlastitom mediju inzistira na slobodi izričaja i govora u maniri pravog profesionalca. Iako se novinarka Rudan u kolumni gotovo pa pozdravila sa svojim zaposlenjem, predviđajući kako će ova ''završiti u košu'', a ne u tisku ili na zaslonu monitora, ona nije iskazala ništa osim svoje ljudskosti i želje da živi u zemlji u kojoj nitko nije nedodirljiv i gdje Ustav svima jamči jednaka prava.