VIDEO: Zašto me Rađa noću na pučini bacio u more?

Dobitnik nagrade za životno djelo u sportskom novinarstvu o traženju blindiranog tovara, o svom sprovodu, o Titu, Tuđmanu, utorkašima...

Milorad Bibić Mosor prima nagradu Photo Ernest Pelaić

Ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo koju tradicionalno dodjeljuje Hrvatski zbor sportskih novinara, poznati splitski novinar Milorad Bibić Mosor, uistinu je jedna posebna osoba. Iako je dugo prisutan u javnom životu, što kao novinar, što kao košarkaški sudac, vrlo često sa svojim kontroverznim stavovima (bez obzira na temu) iznenađuje čak i one koji ga jako dobro poznaju. Kod Mosora nikad ne znate što možete očekivati dok s njim razgovarate, on ima čvrste životne stavove koji i nisu baš oportuni u današnjim vremenima, a koji su formirani još od njegovih malih nogu. Jedna skupina ljudi prema njemu ima izrazito negativan stav, dok ona druga skupina ga jako voli.

Nedavno se sam proglasio za Sanaderovog glasnogovornika za BMW, te je po Dalmaciji tražio tovara kao prijevoz za premijera, ali usprkos trudu, na žalost ga ipak nije uspio pronaći, jer kako sam kaže, nije našao ni jednog blindiranog tovara, a zna da samo takvi premijeru odgovaraju.

U svakom slučaju ljude ne ostavlja ravnodušnima, njega čovjek očito može voljeti ili ne voljeti, sredine nema. Ipak, razgovor s njim djeluje kao razgovor s vrlo pametnim ćelavim i visokim djetetom koje je uvijek spremno na šalu, koji previše ne razmišlja o posljedicama izgovorenih riječi, ali u konačnici to i je ono što ga čini velikim i zanimljivim čovjekom i profesionalcem.

- Nije istina da sam ćelav, to sam se u korizmi odrekao kose, ali sad ću ja nju opet početi puštati - u šali nam je na samom početku rekao Mosor.

Kako ste doživjeli nagradu za životno djelo koju Vam je nedavno dodijelio Hrvatski zbor sportskih novinara?

- Nije sad da sam lažno skroman, ali ja sam se stvarno iznenadio, pogotovo stoga što sam iz sportskog novinarstva izašao još 2005. godine nakon Europskog košarkaškog prvenstva u Beogradu, a želeći da nakon trideset godina bavljenja tim poslom stanem i zaokružim tu neku svoju sportsko-novinarsku priču. Stvarno sam mislio da sam u toj vrsti novinarstva zaboravljen, iako sam 1997. godine već jednom dobio nagradu za novinara godine.

Dogodilo se to da me telefonom nazvao Jura Ozmec i rekao mi da sam dobio nagradu za životno djelo. Kako nema dana da ja nekoga ne voltam, zajebem, mislio sam da je i on mene uhvatio u đir i da me uhvatio zajebavat, ili čak da mi je to možda namjestio Dino Rađa, jer nas dvojica često jedan drugome namjestimo neku vrhunsku zajebanciju, ali budući da znam da je Ozmec ozbiljan čovjek, shvatio sam da je to istina. Otišao sam u Zagreb, primio nagradu i to je to. U svakom slučaju moram priznati da sam bio jako ponosan. Shvatio sam da sam u tih trideset godina ipak mnogo toga napravio. Intervjuirao sam mnoge svjetske sportske velikane, kao na primjer Diega Maradonu, Anatolija Karpova, Nikosa Galisa, Arvidasa Sabonisa, Dina Meneghina, mnoga velika košarkaška i nogometna imena, da ih sad ne nabrajam dalje. Također, bio sam na mnogim olimpijadama, raznim svjetskim i europskim prvenstvima, ma puno, puno toga sam odradio, i ta mi je nagrada ipak nekakva satisfakcija da se nisam trudio uzalud. I još nešto, prvi put mi se dogodilo da mi se mobitel potpuno blokirao od pustih SMS poruka. Više od 170 ljudi mi je čestitalo, ali ipak najdraža mi je bila od moje razrednice Fani Jakšić iz Srednje škole ''Vladimir Nazor''. Eto, sjetila me se nakon 38 godina koliko je zapravo prošlo od kada sam maturirao.

Ispričajte nam nešto o svojim počecima?

- Pa, eto, mislim da malo ljudi to zna, ali ja sam po struci diplomirani inženjer elektrotehnike, diplomirao sam elektro-energetiku, a nemam niti jednog dana staža u toj struci i naravno da nikad neću ni imati. Žarulju znam promijeniti pod uvjetom da je dosta visoko postavljena. Ima jedna anegdota: materi mi se pokvarila pegla i ona mi kaže: ''Daj pogledaj što se dogodilo, ti si završio te škole''. Nisam joj smio priznati kako to ne znam, pa sam joj rekao pomalo u šali kako smo učili samo popravljati hidrocentrale. Inače, rođen sam u siromašnoj radničkoj obitelji. Osnovnu školu, srednju i fakultet završio sam na pola stola na kojim smo jeli u kuhinji. Otac mi je bio obalni lučki radnik, batelant. S pisanjem sam se počeo baviti u studentskom listu FESB-a, gdje sam pisao nekakve humoreske, a onda sam u Slobodnu Dalmaciju donio neki tekst o studentskoj košarci, urednicima se svidjelo kako sam to napisao i pružila mi se šansa. Posebno tu moram zahvaliti trojici urednika: Ivi Jurišiću, Zdravku Reiću i Mariju Garberu. Za mene je pogotovo bio važan Garber koji mi je još kao mladom novinaru naručivao velike tekstove, velike intervjue, slao me na važna putovanja koja su mi u to vrijeme profesionalno mnogo značila.

Kroz sve te novinarske godine stekli ste mnoga poznanstva i prijateljstva. S kojom ste osobom iz sporta ostali najbolji?

- Pa, svakako s Dinom Rađom. To naše poznanstvo i prijateljstvo traje već jako dugo. Njegov dida i moj otac bili su veliki prijatelji, tako da ga ja znam još od dana kad je rođen. A počeli smo se družiti još tamo 1987. godine. On je imao dvadesetak godina, igrao je u prvoj momčadi i ja sam napisao neki tekst o njemu i Goranu Sobinu. Rađa je bio s tim tekstom jako zadovoljan, počeo me često zvati i tako se rodilo jedno veliko prijateljstvo koje traje još i danas. Inače, Dino je jedna velika moja budaletina, jedan jebivjetar, zajebant, farabut i ludaš, to ja ovako sa simpatijama za njega kažem. To je čovik koji ima srce kao ocean, ali istovremeno toliko lud čovik koji meni u trenutku kada imam operaciju žući pošalje mrtvački vijenac u bolesničku sobu, čovik koji je zna iz Bostona zapalit za Split na dva dana samo da bi me zajebava. Jedanput me sa svoga broda usred noći bacio u more u Bračkom kanalu, u mrkloj noći i crnim morem pod sobom, on je ugasio motore od broda i udaljio se, da bi se vratio za nekoliko minuta po mene i čujem ga da umire od smijeha. Kad sam došao kući iz bolnice s te operacije, organizirao mi je sprovod pod prozorom. Doveo je trubu, trubač je svirao ''Tišinu'', cvijeće aranžirao, ma sve kao pravi sprovod. Ali, znao sam i ja njega zajebat, nisam ni ja njemu ostao dužan. Ali, to su ipak sve prijateljske zajebancije.

U posljednje vrijeme ljudi Vas često gledaju u emisiji ''Nedjeljom u 2'' gdje nešto pitate gosta ili komentirate. Kako je počela Vaša suradnja s Aleksandrom Stankovićem?

- Sa Stankovićem sam se upoznao u moru otoka Korčule, naglašavam u moru u mjestu Korčula, gdje svake godine ljetujem posljednjih 20-ak godina. Kupao sam se s kćerkom, bilo je loše vrijeme, valovito, kad vidim neki kupač s naočalama za pod more pliva prema meni. Nije me dobro vidio i zamalo me udario. Ja ga pogledam i mislim koji je ovaj, kad čovjek skida naočale i vidim Stankovića, kojega sam inače poznavao još od prije. Pitam ga što radi tu, on pita mene što ja radim tu, i tako riječ po riječ da bi on mene upitao bih li ja htio sudjelovati u emisiji. Rekao sam mu kako možemo probati i, eto, još sam tu. Inače, mislio sam da se ljudima moji komentari neće sviđati, ali uvijek poslije emisije zovu ljudi i govore: ''Ma, bravo, lipo si ga ispizdija''. Onda ti ja guštam za popizdit.

Često u svojim komentarima i tekstovima ističete neke, danas nepopularne političke stavove zbog kojih se nerijetko dovodite u nezgodne situacije?

- Nikada nisam bio član nijedne stranke, izvan sam svake ideologije jer ne priznajem nikakvu kolektivnu svijest, ne priznajem nikakve stranačke stege, nisam bio ni u Titovoj, ni u bilo kojoj partiji, ali za mene je ipak nešto najčestitije u razdoblju od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945. godine bilo biti partizan, boriti se za svoj dvor, maknuti okupatora iz svoje ulice. Naravno, kada ja o tome pričam ili pišem u novinama onda imam velikih problema, ali ja ću to naglašavat uvijek dok sam god živ, jer to je moje mišljenje i zbog nikoga i ničega ga neću mijenjati. Na kraju krajeva i moj otac je bio partizan. Prema tome, lažirat povijest i govoriti o tome tko je bio agresor, a tko okupator bila bi pizdarija. Zna se tko je branio svoje kuće, a zna se i tko ih je rušio. Ja sam još davno kao mladić shvatio i odlučio da se neću nervirat zbog stvari na koje ne mogu utjecati i to sam uspio postići svugdje osim u sportu. Ja sam, recimo, navijač Radničkog nogometnog kluba Split i kada Split izgubi utakmicu to me jedino još može izbaciti iz takta. A što se tiče svih tih političara i stranki, neka im je sa srećom, ali daleko od mene, jer konačno svi znaju da je svaka stranka na cijeloj kugli zemaljskoj potpuno ista, među njima nema nikakvih razlika. Sve imaju samo jedan interes i cilj a to je kako doći na vlast, različiti su samo u imenima ljudi koji to nastoje.

Ali ipak hvalite partizanski pokret, što je za Vas Tito značio?

- Rekao sam, nisam bio član niti jedne, pa ni njegove partije. Ali, sjećam se još gimnazijskih dana kada smo ga ja i neke moje kolege, da im sada ne spominjem imena, zvali ''nostro dictator'', ali onako čisto iz pizdarije. Međutim, nakon svega kada sve vidiš, od tih dana pa do danas, on je očito bio na ovim prostorima najuspješniji državnik. To je čovjek, po mom sudu, a imam 56 godina života, bio jedan veliki farabut koji je zaista u pravom smislu riječi zajebavao cijeli svijet, i istok i zapad, i tu je negdje između Rusa i Amerikanaca napravio jedno svoje gnijezdo u kojem je otvorio ponistre takozvanih nesvrstanih, a upravo zbog svega toga, u njegovo vrijeme Jugoslavija je lijepo živjela. Uz to imao je manire kraljeva, puste vile, automobile, znao je sebi ugodit, ali i obični mali ljudi puno su bolje živjeli nego što je to slučaj danas. Ali, meni je tu bilo i nekih pizdarija koje je radija, recimo bilo mi je blesavo što je pituravao kosu, onda bi još opalio onaj val. Dobro, možda sam ja bio ljubomoran što ja nisam imao što opiturat, ali stvarno, koji mu je to k…. trebalo.

Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije?

- Nikada nisam vjerovao u to da će doći do rata i moram priznat očito sam bio naivan. Međutim, tu nema nikakve dvojbe, za mene je za rat zaslužna ta velikosrpska Miloševićeva politika. Sve što je

Milorad Bibić Mosor Photo Ernest Pelaić

bilo poslije može se analizirat sa stotine strana, ali za rat je isključivo kriva velikosrpska politika na čelu s Miloševićem. On je čovjek koji je zajeba sve na ovim prostorima, uključujući i svoj narod. Kratko rečeno, on je bio jedna obična budala zbog koje je mnoštvo mladih dalo svoje živote. Možda ste od mene očekivali drugačiji odgovor, ali ja uistinu tako mislim.

Ne smatram potrebnim da netko priča o eventualnom Miloševićevom i Tuđmanovu dogovoru. Ipak je ovaj nas napao. Ali ja nisam ni Tuđmanov pristaša, on se isto ponašao kao car u teška vremena za Hrvatsku. On je toliko pizdarija napravio recimo u sportu, i to posebice s klubom Dinamo. Pratio sam to kao sportski novinar pa se dobro sjećam, to je bilo previše čak i za Dinamove najvjernije navijače. Prvo, promijenio je ime klubu, novac se u mašurima nosio gdje je trebalo podmazivati, suđeni su penali u korist Dinama za prekršaje koji su se događali na 18 metara od vratara. To je toliko sve uhvatilo maha da ni on više to nije tražio jer su se ljudi iz nogometa međusobno natjecali tko će što očitije suditi u korist tadašnje Croatije. O tome koliko je to sve bilo jadno dovoljno govori i onih stotinjak ljudi na Maksimiru koji bi došli proslaviti osvajanje titule prvaka Hrvatske i bacanje u zrak Zlatka Canjuge, kojega osobno ne poznajem, ali čim se u to vrijeme prihvatio uloge da kao jedan obični mali podanik izvršava sportske poslove za velikog vođu, sretan sam da više nije u našem sportu. Neka je živ i zdrav, ali neka ga što dalje od mene.

Za kraj nam recite za koga navijate, idete li na utakmice, kako se zabavljate?

- Za nogomet sam vam rekao, za Radnički klub Split i kada mogu idem na utakmice. Što se tiče košarke, navijam za ondašnju Jugoplastiku, onu momčad od prije 20 godina. Što se tiče zabave, ja se uvijek dobro zabavljam. Opušta me što moja ekipa prijatelja kolega ''utorkaša''; Ivica Ivanišević, Renato Baretić, Ante Tomić, Zlatko Gall, Jurica Pavičići ja, prije stalno, a sada povremeno i Boris Dežulović, te još poneki, svakog utorka navečer idemo u restoran kod ''Hvaranina'' gdje ostajemo nekoliko sati. Uvijek se nekoga drugoga uhvati u đir i to je fantazija.

Kad sam sad nedavno dobio tu nagradu za životno djelo, ja sam im bio glavni predmet zajebancije. Da vidiš koji su to dupli pasevi, koja dodavanja. Ali, nitko se nikad ne ljuti jer zato i dolazimo da nam bude lipo tih nekoliko sati što smo zajedno. Malo pojedemo, malo popijemo, i to je to. Oko ponoći idemo doma i onda se opet čeka sljedeći utorak.