Vjeronauk naš svagdašnji...

Priča o vjeronauku nije bitna za opstanak Hrvatske. Ovakav ili onakav rasplet neće promijeniti ničiji život.  Hoće li se poučavati u školama ili ne, hoće li biti na rasporedu prvoga, srednjega ili zadnjeg sata u školskome danu, nisu pitanja života i smrti. Pa, ipak već godinama upravo je poučavanje vjeronauka u školama izvor žučnih društvenih prijepora, u kojima zagrižljivci s obje strane stola za kojim kao da zasjeda neko virtualno ratno vijeće vade, kako je to u pjesmi o Roku i Cicibeli opjevao Oliver, „bombe, rašpe, livorvere...“ i ud'ri po neprijatelju prije nego što on udari po tebi... I kad je tako već godinama, zašto bi odjednom sad bilo drugačije?

Zašto bi, naprimjer, biskupi mirno prihvatili preporuku ministra obrazovanja da se vjeronauk ima poučavati prvog ili zadnjeg sata, kako djeca koja ga ne pohađaju ne bi besposleno i besmisleno lutala školskim hodnicima? Zašto bi u toj preporuci vidjeli dobru namjeru, kad je bolje u njoj gledati pakleni plan miniranja crkvenih prava?

Nakon fronta prema Zdravku Mamiću i Vlatku Markoviću, Željko Jovanović je, dakle, otvorio još jednu bojišnicu. Prema Katoličkoj crkvi. Njegovoj preporuci ne može se dodati ni oduzeti ništa. Potpuno je zdravorazumska. Zašto bi djeca koju roditelji ne šalju na vjeronauk bauljala školskim hodnicima i pušila i pila po školskim zahodima ne bi li time ubili najdosadnijih 45 minuta u tom danu? Zašto bi izbor roditelja koji žele dati vjersku naobrazbu svojoj djeci bio izvor problema roditeljima koji nemaju tu potrebu, kad je sloboda izbora pravo koje Ustav jamči i jednima i drugima? Ničiji izbor ne bi trebao ograničavati drugoga.  
Dakle, kao što se moglo i očekivati, crkvene vlasti nisu iznevjerile očekivanja. Jednu običnu ministarsku preporuku tehničke naravi, kojoj je cilj razumno organizirati školsko vrijeme, i koja čak nije bila prezentirana u već uobičajenom „jovanovićevskom“ pljuvačkom stilu, dočekan je gotovo kao udar na Ugovore s Vatikanom kojima je uglavljeno da će vjeronauk koji poučava Katolička crkva biti ugrađen u program javnih škola u Hrvatskoj. Nitko, dakle, nije osporio vjeronauk kao predmet poučavanja. Nitko ga ne izbacuje iz programa. Nitko ga ne dovodi u pitanje. Pokušava se jedino reorganizirati satnica kako bi sva djeca bila pod jednakom skrbi sustava, što je, uostalom, i obveza države.

Tvrdokornost kojom je Hrvatska biskupska konferencija dočekala preporuku ministra obrazovanja govori u nepovjerenju koju crkveni vrh osjeća prema aktualnoj vlasti. Biskupima, u čije je ima progovorio monsinjor Marin Srakić, kao predsjednik HBK, smeta što su za preporuku doznali iz medija, umjesto da je ministar s njima razmotrio tu opciju, usuglasio je i onda prezentirao što je dogovoreno. Ministar je, kaže Srakić, pokazao da ne poštuje crkvenu nadležnost nad vjeronaukom i o tome izvijestio premijera Zorana Milanovića. Narod bi rekao, našao je crkvu gdje će se Bogu moliti...

No, načelno, nema se primjedbi biskupa Srakića što prigovoriti. Kad u nekoj stvari postoje partneri, kao što su u pitanju vjeronauka partneri država i Katolička crkva, onda se i rješenja problema moraju tražiti zajednički. Međutim, ono što dovodi u pitanje to načelo je činjenica da problem pozicioniranja vjeronauka u školskoj satnici postoji godinama, da se dosad puno puta tražilo da njime počinje ili završava nastava kako djeca koja ga ne pohađaju ne bi bila prepuštena sebi ili ulici dok čekaju nastavak školskog dana, a da su biskupi na to ostajali gluhi. Djeca koja ne pohađaju vjeronauk nisu ih zanimala. Dok je država podržavala stanje takvo kakvo je bilo, odnosno dok je na vlasti bio HDZ, nisu se ni morali oglašavati. Iako bi bilo normalno da su, naprimjer, samoinicijativno predložili rješenje koje bi bilo najbolje za svu djecu, jer bila ona vjernička ili nevjernička, o djeci uvijek trebaju voditi brigu svi. Ili, bi tako trebalo biti.

Iako je čvrsto povezana sa Svetom Stolicom, Hrvatska ipak nije crkvena država. Ministar obrazovanja, koji je to postao nakon što je na slobodnim, višestranačkim izborima izabran za parlamentarnog predstavnika naroda, ima obvezu prema svoj djeci i mora stvarati uvjete u kojima će sva biti maksimalno korektno tretirana i zaštićena. Nejasno je, zapravo, što je biskupima uopće važna promjena satnice i čime bi to ministrova preporuka koja nikome ne bi otežala život, a mnogim bi ga roditeljima olakšala, diskriminirala vjeronauk. Osim ako djecu koja na pohađaju vjeronauk ne smatraju manje vrijednom pažnje i brige? U konačnici, Crkva se i može ponašati isključivo, pa voditi računa samo o svome puku, ali ministar mora skrbiti o svima.

Prvi među biskupima upozorava premijera da je ugovorima između države i Crkve uglavljeno da kad postoje problemi ili kad su potrebna dodatna rješenja, Vlada i Crkva moraju sastaviti povjerenstvo od jednakog broja predstavnika s obje strane, koje će potom tražiti rješenja. U redu, Crkva ima svoj ritam i on se ne mora uvijek podudarati s vremenom u kojemu djeluje. Odnosno, društvo može biti u šestoj brzini, a Crkva se kretati polagano, u drugoj.  Ali, osnivati povjerenstvo za to koji će školski sat biti posvećen vjeronauku?!?!?! Ako bi se za običnu tehničku stvar kao što je utvrđivanje nastavne satnice trebalo osnovati mješovito vladino-crkveno povjerenstvo, kako bi se, naprimjer, trebalo pristupiti eventualnom ukidanju vjeronauka kao školskog predmeta? Tada bi se, valjda, trebala organizirati međunarodna arbitraža ili sazvati izvanredna sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, možda osnovati poseban ad hoc sud pri EU...