Vlada gura građane u potpisivanje peticije za referendum

Koji je 'stručnjak' uvjerio premijerku da potpisi građana za referendum o Zakonu o radu ne uključuju i negativan stav prema Vladi?
 
 
Ako je cilj bio čim dalje od sebe odgurnuti milijun i nešto  radnika, a između njih i Vlade iskopati što dublji procijep, uspjeh je blizu. Dapače, premijerka Jadranka Kosor jučerašnjom je press konferencijom u ostvarivanje tog cilja unijela i puno osobnog elana.

U tom obraćanju javnosti, nije se moglo doznati ništa novo, a što bi pomoglo da se shvati trenutna ukopanost vlade nasuprot sindikatima, velikom broju građana, vjerojatno i dijelu HDZ-ovih birača. Ono pak što se s te press konferencije moglo čuti, vjerojatno da će potaknuti prikukpljanje još koje stotine tisuća potpisa u prilog konzerviranju radničkih prava, a kontra Vladinom prijedlogu izmjena Zakona o radu.

Uza sve ostalo, tu je sad i pitanje zašto Vlada radi protiv same sebe. Zašto se tako zdušno opire elementarnom pravilu važnom za uspjeh bilo koje reforme u demokratskom okruženju i odbija najbrojnijeg potencijalnog saveznika? Zašto se priklanja samo kapitalu, umjesto da za reformu u kojoj od svih traži žrtve, pridobije i podršku radništva?

Siniša Bužan - Potpisivanje peticije na Trgu bana Josipa Jelačića

Puno je toga neshvatljivog u trenutnim potezima Vlade. Recimo, sad kad je u totalnom klinču sa sindikatima, premijerka s ponosom objavljuje naciji kako je pozvana na ručak u Hrvatsku udrugu poslodavaca. S malo osjećaja za socijalnu ravnotežu, dijalog s nositeljima kapitala uz lagani ručak u ugodno klikmatiziranom prostoru, mogao se malko odgoditi, ili barem smjestiti u službeni radni prostor. I učiniti transparetnim za najširu javnost. Pogotovo ako bi premijerka tom prilikom rekla poslodavcima koju na račun neplaćanja poreza i doprinosa, neisplate plaća, te silnih dugovanja dobavljačima...

Istodobno dok odlazi na noge poslodavcima, premijerka potpuno bagatelizira političko značenje stotina tisuća već prikupljenih potpisa građana u dosad najvećoj akciji sindikata za očuvanjem radničkih prava. – Jedan potpis neće ništa promijeniti – izjavljuje Kosor, u trenutku kad je prikupljeno bilo 62 posto od potrebnih 450 tisuća potpisa. Ajoj, koji je to sociolog ili politolog brifirao njen kabinet u smislu da potpisi građana ne znače nikakav negativna stav prema aktualnoj Vladi? I da bi to dapače bio 'krivi zaključak', kao što kaže premijerka.

Stremljenje istinskom konsenzusu i širokoj podršci javnosti, podrazumijevao bi da premijerkin jučerašnji nastup sasvim drugačiji. Ako je situacija s proračunom teža nego što se pretpostavljalo u momentu kad su državni financijaši prognozirali ovu godinu, ako će Hrvatska duže zapeti u krizi s obzirom da su PIGS države (Portugal, Italija, Grčka i Španjolska) snažno zatresle eurozonu, zašto premijerka nije jučerašnji nastup iskoristila da bi javnost informirala o realnom stanju? Tu bi power point prezentacija odlično legla, a poslužila bi i obična školska ploča, pa da se naciji i slikom pokaže kako se proračun puni i gdje ka raznose neodrživi rashodi.

U okruženju tih podataka, moglo se otvoreno reći da država nema novca za sva primanja zaposlenika državnog i javnog sektora koje im garantiraju postojeći kolektivni ugovori. Otvoreno je trebalo reći da Vladi više nije dovoljno skresati božićnice i regrese (oko 650 milijuna kuna), nego da želi uštedjeti na naknadama za prijevoz (oko 1,4 milijarde kuna). 'Nije istina da se ukidaju u potpunosti prava randika', samo je kazala premijerka, ali to je još miljama daleko od istinite informacije o tome koja se sve  prava namjeravaju ukinuti, zašto i kako. Pogotovo bi ovo posljednje bilo važno, da bi se shvatilo zašto Vlada ne regulira samo državni i javni sektor koji jest u njenoj nadležnosti, a zašto šansu za ukidanje prava iz kolektivnog ugovora (dodatak na staž, prijevoz, prekovremeni, noćni rad...) omogućava i privatnim poslodavcima. Kojima veselo odlazi na ručak.

Sjednica Vlade Photo Ivana Magdić

Umjesto power point prezentacije o kretanjima proizvodnje, BDP-a, dugova,  cijena, maloprodaje, nezaposlenosti, o prihodima i rashodima proračuna, dobili smo tumačenje da su restrikcije nužne jer se plaće moraju osigurati i 'onim SDP-ovim zastupnicima' koji ne dolaze na posao po dva mjeseca. Kao da HDZ nema u parlamentu većinu kojom može i tu neodgovornost sankcionikrati i kao da se u istom paketu plaća ne osigurava i Branimiru Glavaćšu, bjeguncu hrvatskog pravosuđa koji na posao ne dolazi i duže od dva mjeseca...

Da stvar bude zanimljivija, Vlada daje naslutiti kako je spremna na kompromis sa sindikatima te je na svoj prijedlog izmjena Zakona o radu pripremila amandmane, iliti ispravke. Navodno, Vlada bi pristala da se nakon što kolektivni ugovori prestaju važiti, radnička prava ne bi mogla regulirati pravilnicima (koje jednostrano ispisuju poslodavci), nego bi se ta prava morala opet i obavezno regulirati kolektivnim ugovorima. Ali ni to nije javnosti  rečeno, nego je sadržaj amandmana zadržan u tajnosti.

Zašto je press konferencija uopće održana? Da bi se ispunila formalna obaveza izvješćivanja o provedbi Vladinog programa. I da bi se medijski prekrio svesindikalni sabor koji se održavao u isto vrijeme. Sadržaj i izvedba proizveli su obrnuti učinak. Jaz između Vlade i građana samo  je produbljen.