VNS i mediji: Degutantna misija Banskih dvora i Pantovčaka

Isprativši Papu iz Zagreba premijerka Kosor umjesto spašavanja posrnulog hrvatskog gospodarstva, inzistirajući na sazivanju hitne sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost o vlasništvu u hrvatskim medijima, bacila se na navodno spašavanje našeg novinarstva. Njenu ideju, premda su neki mediji prvotno objavili suprotno, a njegov ured demantirao, prihvatio je i predsjednik Josipović. 

- Ako je riječ o mogućem utjecaju na demokratski poredak i slobodu medija koja je zajamčena Ustavom, to se pitanje treba raspraviti i na Vijeću za nacionalnu sigurnost“, - priopćili su iz njegova ureda.

Ne znam kako vas, ali mene činjenica da će hrvatski mediji nakon 10-ak godina ponovno postati tema na sjednici VNS-a (nekada VONS-a, iako u Dnevniku HTV-a tu promjenu u nazivu neki nisu registrirali), premda više ne tajna kao 90-ih godina, već javna, uopće ne veseli. Dapače, tobože plemeniti cilj naše izvršne vlasti je vrlo upitan, djelom licemjeran pa čak i degutantan. Zašto?

Obračun s tzv. crnim kapitalom u medijima je, kako nas uči naša nedavna povijest, unaprijed osuđen na neuspjeh. Koliko nam godina obećavaju reviziju mutnih privatizacija, progon ratnih profitera i povratak nelegalno prodane/kupljene  imovine? Što se s tim obećanjima dogodilo? Ništa! Toliko marimo za njih da nam ih ponavljaju u svakoj predizbornoj kampanji, a kasnije ne odgovaraju za svoja isprazna obećanja.  Sve mi se čini da su vladajući uoči još jedne kampanje odlučili promijeniti taktiku i okrenuti pilu naopako. Dakako, na tupu stranu.

Naravno, s istragom sumnjivih privatizacija medija, prvenstveno, tiskovina kasni se veoma dugo. Bilo je mnogo kontraverznih slučajeva (onih koji to nisu možemo izbrojiti na prste jedne ruke), a najviše sporova izazvala je privatizacija Slobodne Dalmacije. Doslovno do prije koji tjedan kritičare tog procesa javno se kritiziralo, prozivalo, čak i vrijeđalo, a vladajući su nerijetko jasno davali do znanja da ih ne shvaćaju ozbiljno. Sada im je odjednom stalo. 

Zašto?

Zbog mišljenja Evropske unije o našoj „bespoštednoj“ borbi s korupcijom ili hrvatskih birača koji će uskoro odlučivati o njihovoj sudbini?  Daleko teže je zamisliti da im je stalo zbog nekadašnjih zaposlenika Slobodne koji su izgubili posao u posljednjih pet godina (najčešće prinudnim prelaskom u neke druge tvrtke unutar EPH iz kojih su kasnije otpušteni ili su one likvidirane), vraćanja redakcije iz Dugopolja u Split ili mogućeg zagađivanja rijeke Jadro otpadom iz tiskare.

Licemjerna je ova nova misija naših vlasti jer su upravo one, sadašnje i dosadašnje, omogućile postojeću vlasničku strukturu na našem medijskom prostoru. Kako izravno, tako i neizravno jer se stvorila zakonska, politička i gospodarska podloga za sadašnje stanje. Sada će vjerojatno neki ekonomisti i biznismeni pomisliti kako su pitanja vlasništva i poslovanja medija gospodarska tema. Da, samo što mediji o kojima VNS namjerava raspraviti nisu u hrvatskom vlasništvu, već velikih evropskih, pa čak i svjetskih korporacija. Dakle, njihov profit ne ostaje u Hrvatskoj, već se djelom ili u potpunosti izvlači iz nje. 

Možda će nekim ili čak brojnim čitateljima ovo biti novost, ali hrvatski medijski prostor danas, a u biti od sredine 90-ih, oblikuju stranci, izdavači iz Njemačke, Austrije, SAD-a, Finske, Danske, Turske, Izraela,… Hrvatskih medija u Hrvatskoj, onih u potpunom ili većinskom vlasništvu hrvatskih izdavača i nakladnika,  ima veoma malo. Na našu ukupnu medijsku sliku koja kao da je preslikana iz zemalja odakle strani vlasnici potječu, ne utječu, a oni koja bi trebali – prvenstveno Hrvatska radio televizija, kao javni servis, odavno nastoji ne odskakati od te slike, a ne da je mijenja i poboljšava u interesu javnosti, zbog koje i za koju uostalom postoji.  

Degutantna je ova zajednička misija Banskih dvora i Pantovčaka jer su od početka 90-ih pa sve do sada vlasti nijemo promatrale sva javna kršenja zakona koje su sami stvarali, a koji reguliraju vlasničke odnose, medije i njihovo poslovanje (trenutno nije bitno je li za to da se ne zamjere njihovim vlasnicima, Evropskoj uniji ili nekom trećem). Tako Zakon o medijima, primjerice, zahtijeva od izdavača da redovito do kraja siječnja svake kalendarske godine Hrvatskoj gospodarskoj komori dostave  detaljne podatke o svojoj vlasničku strukturu, što još uvijek svi ne rade. Još manje se pridržavaju obveze da do 28. veljače svake godine u Narodnim novinama objavljuju te podatke i  tako budu transparenti. 

A jeste li ikada u nekim našim dnevnim novinama pronašli informacije o njihovom poslovanju (prihodima, podatke o čitanosti, odnosno slušanosti i gledanosti) u protekloj godini?  Naravno da niste! A jeste li znali da su mediji takve podatke prema članku 34. Zakona o medijima obavezni objavljivati jednom godišnje? Niste? Ništa za to, ne znaju ni oni, ni naši pravosudni organi, ali ni pravnici koji nam vode državu.

* Dr. Jelena Jurišić je članica radne grupe za izradu Statuta i kodeksa Hrvatskog vijeća za medije te zamjenica pročelnika studija komunikologije Hrvatskih studija.