Vrh Crkve spreman oprostiti ubojicama i silovateljima, ali ne i Mesiću

Zašto među sedam stotina uglednika koji su imali čast sastati se s papom Benediktom XVI. u Hrvatskom narodnom kazalištu nije bilo bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića? Prema mišljenju Hrvatske biskupske konferencije koja je organizirala kazališni susret, Mesić to, očito, nije zaslužio. Zaključili su da je za Hrvatsku i njezino društvo zaslužniji, primjerice, pjevač Marko Perković Thompson. Valjda im je to što pjeva s križem na prsima bilo važnije od dosad neopozvane optužbe da je od Ive Sanadera, odnosno od njegovih poklisara, uzeo pola milijuna eura da ne bi u kampanji pjevao za nekoga drugog, kad već ne može za HDZ.

A što je napravio Stipe Mesić, osim što je deset godina bio hrvatski predsjednik i što je upravo on, kao hrvatski predsjednik pozvao papu Benedikta XVI. u Hrvatsku?

Nije svojim novcem izgradio nijednu crkvu, za razliku od Thompsona koji je jednu podigao u rodnim Čavoglavama. Nije sklopio nikakav državni ugovor kojim bi ojačao poziciju Crkve u Hrvatskoj, za razliku od Jure Radića, koji je operativno radio na Vatikanskim sporazumima. Nije išao na nedjeljnu misu, nije živio nekim vjerničkim životom, nije stavio križ u svoj predsjednički kabinet, nije se ulagivao visokom svećenstvu... Naprotiv, Stipe Mesić se sa svećenstvom uglavnom svađao. U rujnu 2008., naprimjer, prijavio je Vatikanu da se vojni ordinarij, biskup Juraj Jezerinac miješa u politiku. Kao dokaz dao je dužnosnicima Svete Stolice na uvid Jezerinčev govor iz izborne kampanje s konca 2007., u kojemu je rekao da su obećanja nekih stranaka sotonska. Mislio je, naravno, na ljevicu predvođenu SDP-om. SDP je tada govorio protiv vjeronauka u školama i založio se za dekriminalizaciju lakih droga. U kolovozu 2009., pak, zatražio je uklanjanje križeva iz vojarni i ostalih državnih institucija. Prozvao je tada Katoličku crkvu što i sama to ne inicira jer bi, rekao je, trebala biti svjesna da u sekularnoj državi nema mjesta vjerskim obilježjima u državnim institucijama. Samo nekoliko dana kasnije, nezadovoljan svećeničkim reakcijama na taj stav, provocirao je dalje i poručio Crkvi neka uvede crkveni porez, pa neka njezinu egzistenciju plaćaju samo katolici vjernici, a ne i pravoslavci, muslimani, agnostici, ateisti..., dakle svi koji uplaćuju poreze u državni proračun.

Nije Mesić štedio nikoga tko mu je naletio na šut. Biskupa Slobodana Štambuka  prijavio apostolskom nunciju za kršenje ustavnih vrijednosti, jer je tijekom predsjedničke kampanje pitao zar ne bi bilo normalno da Hrvatska kao pretežito katolička zemlja dobije predsjednika koji neće biti katolik samo po rodnom listu, nego i po načinu života. Smatrajući da je to izravno djelovanje protiv agnostika Ive Josipovića, Mesić je upozorio nuncija da biskup Štambuk diskriminira hrvatske građane na temelju vjere. Nije Mesić ostajao dužan ni don Anđelku Kaćunku, koji je nakon eskalacije verbalnih sukoba, premješten u Gospić. Nije štedio ni glavnog urednika Glasa koncila Ivana Miklenića, koji je u jednom uvodniku napisao da je Hrvatska napokon zaslužila zdravog i uravnoteženog predsjednika...

Od početka desetgodišnjeg Mesićeva predsjednikovanja bilo je jasno da se on i Crkva nisu našli. No, bi li taj svađalica Mesić bio u HNK na susretu s papom, među onih sedam stotina uglednika, da je kojim slučajem još uvijek na čelu države? Naravno da bi bio! Oni koji ga sada nisu pozvali u toj bi situaciji pregrizli jezik, ne bi rekli ništa i stavili bi njegovo ime na vrh popisa pozvanih. Iz Crkve su uzvratili da nemaju ništa protiv Mesića, već jednostavno nisu zvali bivše državne dužnosnike. Stvarno! Znači li to da na domjenak s papom ne bi pozvali, naprimjer, ni bivšeg i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, da je kojim slučajem danas živ? Možete misliti! Naravno da bi predsjednik Tuđman bio uz Thompsona u HNK. Pa kad je tako, zašto Mesić nije bio pozvan? Odgovor je ljudski jednostavan.

Iskoristili su priliku pa su mu se osvetili za sve one provokacije kojima ih je živcirao, premda bi pojam osvete trebao biti suprotan smislu vjere u čijoj je srži ideja opraštanja.

Kad su odlučivali da će preskočiti Mesića biskupi su se možda trebali sjetiti da ga je dvaput na čelo države birao hrvatski narod, i vjernički i nevjernički. Možda su se trebali upitati neće li svojim činom dati simboličnu pljusku i tome narodu, pa i onome vjerničkom dijelu kojega bi pastirski trebali voditi i učiti toleranciji i opraštanju. No, ideja o slasti osvete Mesiću odagnala im je iz uma i pomisao na to kako je najveći katolički uzor Isus Krist našao snagu da oprosti svojim ubojicama dok je bio razapet na križu.

Iz revanšističkog postupka prema Stipi Mesiću pojedinci u vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj sugerirali su da su kao svećenici spremni uime Isusa Krista dati oprost ubojicama, kriminalcima, silovateljima i inim zlotvorima, ali nikako ne mogu oprostiti čovjeku čiji je najveći zločin to što ih, dok je bio na čelu države, nije poštovao i što im se nije klanjao.