Vrijedi li ugled Zorana Milanovića 4000 kuna?

Tekst

S razlogom se može postaviti pitanje- ako je Zoran Milanović dobio povoljniji kredit samo zato što je u oporbi, što bi bilo da je na vlasti?

Maja K. je prosječna hrvatska supruga. Majka je dvojice malih dječaraca, stariji ima tri godine, a mlađi pet mjeseci. Ima fakultetsko obrazovanje, a zaposlena je inače u državnoj upravi i prima plaću od nekih 5000 kuna. Suprug, također visoko obrazovan, radi u privatnoj tvrtki i ima gotovo duplo veću plaću nego što je Majina. Žive na zagrebačkoj Trešnjevci u stančiću koji je prerastao

Photo Siniša Bužan

njihove potrebe. Odlučili su kupiti novi, podnijeli zahtjev za kredit i vidjeli da će za kredit od 100.000 eura, koliko im je potrebno za novi stan, morati 30 godina plaćati ratu od oko 5000 kuna godišnje. Dakle, cijela Majina plaća otići će za njihov novi krov nad glavom, dok će suprugova, od desetak tisuća kuna ostati za život njih četvero. Za napomenuti je, Maja i njezin suprug imaju 31 godinu.

S druge strane, Zoran M., otac također dvojice dječaraca, živi od novca iz državnog proračuna. Ali, nije zaposlen u državnoj upravi nego u jednoj stranci i mjesečna primanja mu dosežu oko 18.000 kuna. Sa suprugom, koja također prima plaću iz gradskog/državnog proračuna u iznosu od 10.000 kuna mjesečno, kupio je novi stan od nekih 130 četvornih metara u centru grada i to od Hrvoja Vojkovića. Platio ga je gotovo 300.000 eura i dobio kredit od Erste banke na 30 godina, iako je on tada imao 42 godine. Inače, banke kredite na 30 godina daju onima koji imaju do 35. godina, no naravno, ponekad rade izuzetke. Mjesečna rata kredita iznosi mu oko 11.000 kuna.

Erste banka- jer ste vi na prvom mjestu

Jednostavnim matematičkim izračunom se dolazi do računice kako bi i Maja K., da je možda išla dići kredit u Erste banku gdje i Zoran M., te da je na čelu neke od hrvatskih stranaka, zapravo prošla puno bolje. U skladu sa sloganom Erste banke: Jer ste Vi na prvom mjestu. Tko smo to mi, bilo bi dobro znati. Jer 'mi' ne dobijamo kamatu od 5,6 posto. Pa i promjenjivu. A možda je tu bolje upotrijebiti drugi slogan Erste-a: Tko kaže da svi krediti moraju biti isti? I istina, drži se Erste banka toga.

Naime, da je Zoran M. zapravo Maja K. i da je kao prosječni građanin Hrvatske dizao kredit od 300.000 eura, mjesečnu ratu kredita bi plaćao oko 15.000 kuna, odnosno gotovo 4000 kuna više. To bi značilo da bi mjesečno on, supruga i dvoje djece trebali živjeti sa 13.000 kuna. Ovako, žive sa 17.000 kuna mjesečno. Dok će Maja K. sa svojom obitelji živjeti u duplo manjem stanu i gotovo duplo manje novca mjesečno.

No, naravno, Maja K. i Zoran M. nisu jednaki, premda se Zoran M. trudi svim silama prikazati kao jednakim građaninom kao i drugi koji žive u Hrvatskoj. Poput pravog socijaldemokrate ne vozi Audije ili Mercedese, o

Photo Zvonimir Kosinjski

njemu se stječe dojam kao o jednom prosječnom Hrvatu koji ima dvoje djece, suprugu, prosječan stan i prosječan auto. Činjenično gledajući, to i je tako. Samo što ono što nije tako, jest način i uvjeti na koji stambeni kredit otplaćuju obični građani i oni ne tako obični.

Kamatu od 5,6 posto, istina, promjenjivu, ne može dobiti svatko u državi. Građani dobijaju onu od sedam pa do skoro osam posto, a onu od 5,6 posto dobijaju, valjda, ugledne javne osobe. I predsjednici stranaka. Zanimljivo je kako sličan kredit ima i Berislav Rončević, bivši ministar obrane koji se sada brani pred sudom zbog afere kamioni. Nekako u to vrijeme Rončević je i dobio povoljan kredit, premda ni tada nije bilo jasno koje je on to sve uvjete ispunio s obzirom da je obitelj Rončević, kad bi se zbrojile plaće supružnika i rata kredita, gotovo pa živjela na kruhu i pašteti.

Javnost je navikla da oni koji su na vlasti grabe dok ih ne ulove. Srećom, sad su ih počeli loviti. No kada predsjednik najjače oporbene stranke dobije kredit pod uvjetima koje obični građani ne mogu dobiti, onda je to problem. Kada predsjednik najjače oporbene stranke počne prozivati vladajuće za kriminal i nepotizam, kada njegovi stranački kolege počnu prozivati premijerku zbog načina na koji je ona dobila stan, Zoran M. bi se slobodno mogao osvrnuti i na način na koji je on dobio kredit za stan. Neupitno je 'moralniji' način na koji je on dobio stan, za razliku od premijerke, ali vrijedi li 4000 kuna manjeg kredita ugleda jednog predsjednika stranke? Zoranu M. očito vrijedi.

Komentiraj

bottom

Član posrednik (Zlatko Zlatunic)

08.02.2010 18:50 h

Na zalost sve je ovo tocno sto je autorica navela i obrazlozila.

Jos zalosnije je to sto u hrvatskoj medijskoj kanalizaciji mozete naci samo rijetke clanke koji kritiziraju oporbenjake pa tako imamo apsurdnu situaciju da kritika oporbe predstavlja pravu novinarsku hrabrost u Hrvatskoj.

Član Otporas (Mile Boban)

09.02.2010 22:50 h

Ovo se tice svih Hrvata...

ponaj vise ljubimaca Tita i onih koji jos uvijek usporedjuju Pavelica sa Titom. Procitejte ovo po potrebi deset puta i to na glas, pa se uvjerite tko je veci koljac hrvata Pavelic ili Tito.
ĐUREKOVIĆA ..
M. Pehar - blogihrvati.
Subota, 25 Srpanj 2009
KAKO JE UDBA UBILA STJEPANA ĐUREKOVIĆA A HRVATSKO PRAVOSUĐE 2008. GODINE OPSTRUIRALO NJEMAČKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U ISTRAZI I SUDSKOM PROCESU PROTIV OPTUŽENIH ZA UBOJSTVO

Stjepan Đureković je ubijen 28.07.1983 godine u Wolfratshausenu, u saveznoj državi Bavarskoj. Đureković je bio jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata.

UDBa je, prema navodima iz presude Krunoslavu Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića, u razdoblju od 1950. do 1990. godine samo u Njemačkoj likvidirala 67 hrvatskih političkih emigranata. Od 1970. do 1990. godine, u Njemačkoj su ubijena 22 hrvatska politička emigranta.

Republika Hrvatska nije do danas obavila nikakve istražne radnje u svezi sa spomenutim ubojstvima.

Prvi sudski proces za ubojstvo jednog hrvatskog emigranta vodjen je na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu. Krunoslav Prates je od Visokog zemaljskog suda u Münchenu 16.07.2008 godine proglašen krivim i osuđen na doživotni zatvor za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

U procesu protiv Pratesa pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu bili su nazočni,

u ulozi sudaca: Prof. Dr. von Heintschel-Heinegg, predsjedavajući sudac Visokog zemaljskog suda u Münchenu Dr. Schneider i Dr. Dauster, suci Visokog zemaljskog suda u Münchenu

U ulozi predstavnika Njemačkog državnog odvjetništva: Gospodin Dietrich, njemacki državni tužitelj Gospodin Weiß, državni tužitelj pri Vrhovnom njemačkom sudu (Bundesgerichtshof)

Brojevi spisa u procesu protiv Pratesa glase:

6 St 005/05 (2)
3 BJs 27/04-2 (6)
3 StE 2/05-2 (2)

Svi navodi u ovom članku, u skraćenom obliku sa brizantnim detaljima, potječu iz presude Krunoslavu Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Kompletna presuda, na njemačkom jeziku, je dostupna na kraju članka u obliku pdf datoteke.

O Krunoslavu Pratesu

Krunoslav Prates je 1971. godine, na osnovu sudjelovanja u „Hrvatskom proljeću“, podnio zahtjev za političkim azilom u Njemačkoj, koji mu je odobren 1973. Još 1971. godine stupa u kontakt sa Dr. Brankom Jelićem, predsjednikom HNOa (Hrvatski Nacionalni Odbor). Dr. Jelić je bio vodeća osoba hrvatske političke emigrantske scene u Njemačkoj. Dr. Jelić je izdavao novine „Hrvatska Država“, te je Pratesu ponudio posao pomoćnika u svezi sa izdavanjem novina, što je ovaj prihvatio.

Nakon smrti Dr. Branka Jelića, njegov brat, Dr. Juan Jelić, nastavlja njegov posao i biva predsjenik HNOa. Krunoslav Prates nastavlja pod vodstvom Dr. Juana Jelića sa daljnjim radm za HNO i 1976. godine postaje generalni tajnik HNOa i glavni urednik novina „Hrvatska Država“.

Odlukom sudskog vijeća od 20. veljače 2006. godine, otvoren je proces protiv optuženog Pratesa u kojem je potvrđena optužba njemačkog generalnog državnog tužitelja od 30.11.2005 godine.

Glavna sudska rasprava, početa 08.03.2006 godine, je 18.05.2006 godine odlukom Sudskog vijeća obustavljena poradi opstrukcije istrage od strane hrvatskih pravosudnih organa. 18.05.2006. godine Prates je pušten na slobodu.

Sudsko vijeće je 29.01.2008 godine ponovno izdao uhidbeni nalog. 31.01.2008 Prates biva uhićen i od tada se nalazi u zatvoru München-Stadelheim.

Organizacija jugoslavenskih sigurnosnih službi

„Uprava državne bezbednosti“, skraćeno UDB-a, je sve do reforme 1966. godine bila centralni sigurnosni državni organ sa upravom u Beogradu. Nakon reforme je svaka od 6 socijalističkih republika dobila vlastitu sigurnosnu službu. „Služba Državne Sigurnosti“ skraćeno SDS, je tako formirana u Zagrebu. U Beogradu je osnovana „Služba Državne Bezbednosti“, skraćeno SDB, koje imala stručni i koordinacijski nadzor nad svim republičkim službama. Republičke službe su samostalno provodile akcije, osim u slučaju vanjskopolitičkih tema. Za svaku inozemnu akciju se morala dobiti dozvola SDB-a iz Beograda.

SDS je u Zarebu bila pridružena „Saveznom Sekretarijatu Unutrašnjih Poslova“, skraćeno SSUPu, i bila je podređena političkom vodstvu SSUPa. SDS je imala devet odjeljenja. Odjeljenje II je bilo zaduženo za „neprijateljsku emigraciju“. Regionalni centri SDSa su postojali u Rijeci, Splitu i Osijeku.

Do sredine 60-tih godina djelovanje jugoslavenske tajne službe se uglavnm sastojalo od borbe protiv nepriatelja države i komunističke partije Jugoslavije. Nakon reforme 1966 godine, težište djelovanja je postala informativna služba. Paragraf 92 jugoslavenskog krivičnog zakona je dozvoljavao državni progon političke opozicije neovisno o državljanstvu i mjestu antijugoslavenskog djelovanja. Taj zakon je legitimirao angažman jugoslavenskih agenata izvan Jugoslavije.

Odjeljenje II je imalo zadaću djelovati protiv emigranata. Ako je SDS stekla dojam da od emigranata proizilazi posebna opasnost, na raspolaganju su joj stajala operativna sredstva za „pasiviranje“ emigranata. Spektrum „pasiviranja“ se sastojao od dezinformiranja, javnih osuda do ubojstava.

Vodeći jugoslavenski kadar 1983. godine kada je ubijen Đureković

13.05.1983 godine je Mika Špiljak postao predsjednik jugoslavenskog predsjedništva. Od sredine 60-tih Špiljak je bio član centralnog komiteta KPJ. Špiljak je također od 1984 do 1986 godine bio šef KP SRH.

Stane Dolanc je od 1982. do 1984. godine bio ministar unutarnjih poslova Jugoslavije. Politički vođa SDBa je u to vrijeme bio Srđan Andrejević.

Stanko Čolak je od 1980. do travnja 1983. godine bio šef odjeljenja II beogradskog SDBa. Stanko Čolak je od travnja 1983. godine postao posebni savjetnik ministra Dolanca.

Čolakov nasljednik je postao Ivan Lasić. On je na toj funkciji ostao do umirovljenja 1986. godine. Lasić je potpisao dokumet za likvidaciju Đurekovića. Ivan Lasić je istovremeno bio suradnik tajne službe, koja oficijelno nije postojala.

1982 godine Marijan Cvetković je postao predsjednik predsjedništva SRH.
Milutin Baltić postaje njegov nasljednik od rujna 1983.godine.

Pavle Gaži je 1982. godine bio ministar unutarnjih poslova SRH. Njemu je hrvatski SDS bio direktno podređen.

Zdravko Mustač je od 1982. do 1986. godine bio politički šef hrvatskog SDSa. Pored toga bio je jedna od vodećih osoba tajne službe. Mustač je 1986. godine unaprijeđen i postaje politički vođa beogradskog SDBa.

Josip Perković je bio šef odjeljenja II (neprijateljska emigracija) hrvatskog SDBa od rujna 1979. do jeseni 1986. godine. Prije službe u Zagrebu, Perković je bio šef regonalnog centra hrvatskog SDSa u Osijeku. Od 1986. do 1990. godine Perković obnaša dužnost stručnog šefa zagrebačkog SDSa. U travnju 1990. godine Perković postaje politički šef SDSa, kratko nakon toga zamjenik ministra obrane Republike Hrvatske. 1992. godine Perković biva smijenjen sa svih dužnosti tijekom političkih promjena u državnom vrhu. 1993. godine ponovno ulazi u sustav i postaje savjetnik za sigurnost u ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Od kraja 1997. godine, Perković ne obnaša službenu dužnost. 1998. godine odlazi u mirovinu kao brigadir Hrvatske Vojske i danas živi u Zagrebu! Njegov sin, Saša Perković, obnaša dužnost savjetnika za sigurnost kod aktualnog predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića.

Aktivne emigrantske udruge Hrvata koje su bile protiv nasilja kao oblika otpora

Prema navodima iz presude, u Njemačkoj je 1983. godine (kada je ubijen Đureković), živjelo oko 630.000 tisuća Jugoslavena. Od toga je oko 15.000 tisuća osoba pripadalo političkoj emigraciji, od kojih je bilo 9.500 tisuća Hrvata.

„Hrvatsko Narodno Vijeće“, skraćeno HNV, je osnovano 1974. godine u Torontu, Kanada, i malo je sjedište u New Yorku. HNV je fungirao kao krovna organizacija Hrvata u svijetu koji nisu podrzavale nasilje kao oblik otpora. Glavni cilj HNVa je bila uspstava Nezavisne Države Hrvatske u njenim etničkim granicama. U Njemačkoj je, između ostalih, djelovao „Hrvatski Narodni Odbor“, skraćeno HNO, koji je 1983. godine imao oko 300 članova. Predsjednik HNOa je bio Dr. Juan Jelić. Osumnjičeni Prates je, kako je već navedeno, bio generalni tajnik HNOa i glavni urednik tiskovine „Hrvatska Država“.

Motiv za ubosjtvo Đurekovića

Stjepan Đureković je od 1956. do 1964. godine bio direktor rafinerije nafte u Sisku. Nakon što je osnovana INA, Đureković postaje direktor trgovačkog odjela, a zatim direktor marketinga INE. Đureković je između stalog bio zadužen za nabavu deviznog novca iz republika bivše Jugoslavije u svrhu uvoza nafte, koje je proslijeđivao u odjeljenje „komerca“ (vanjske trgovine) INE. Šef vanjske trgovine INE je bio Vanja Špiljak, sin Mike Špiljaka. Špiljak se bavio uglavnom uvozom nafte u Jugoslaviju, između ostalog preko jedne tvtke iz Milana. Špiljak je od 1983. do 1987. godine bio podpredsjednik INE, i istovremeno član upravnog odbora jedne jugoslavensko-švicarske tvrtke sa sjedištem u Zürichu. On 1987 napušta INU i radi u spomenutoj jugoslavensko-švicarskoj tvrtki sve do 1991. godine.

U vrijeme naftne krize, 1980-1982 godine, Špiljak je koristio svoju poziciju u INI za vlasitio bogaćenje. Odjel u kojem je Stjepan Đureković u INI bio šef, je između ostalog imao zadatak utvrđivanja količine sirove nafte potrebne za jugoslavensko tržište. Špiljak je na slobodnom tržištu kupovao sirovu naftu u količinama koje je potraživao Đurekovićev odjel. Špiljak je pri kupnji, uz dogovor sa trgovcima, dizao cijenu sirove nafte, tako povišenu cijenu deklarirao kao kupovnu, a razliku bi trgovci u obliku provizije isplaćivali Špiljaku. Na taj način je Špiljak proneverio jugoslavenski novac u svrhu vlastitog bogaćenja.

Jugoslavenska financijska inspekcija je već početkom 1982. godine počela provoditi istrage u INI. Mika Špiljak je po svaku cijenu htio spriječiti istragu protiv njegova sina, bojao se Đurekovićeva iskaza radi njegove pozicije i poznavanja poslovanja INE. Mika Špiljak nije mogao zaustaviti istragu jer je u međuvremenu previše osoba o njoj znalo. Početkom 1982. godine Špiljak se obraća Juri Biliću, članu CK KPH, optužujući Đurekovića kao glavnog krivca za afreu u INI, tražeći od Bilića likvidaciju Đurekovića. Bilić odbija Špiljakov zahtjev obrazloženjem da nije moguće nekoga likvidirati samo zato što je pronevjerio novac. Ako je taj netko neprijatelj države, onda situacija izgleda drugačije.

Špiljak se nakon toga obraća jednom drugom članu CK KPH, čije ime nije poznato istrazi, koji ispunjava Špiljakovu želju, uključuje političkog šefa SDSa Zdravka Mustača koji dobiva nalog za likvidaciju Đurekovića. Mustač se obraća Josipu Perkoviću, šefu odjeljenja II (borba protiv neprijateljske emigracije) koji počinje sa logističkim pripremamam za ubojstvo Đurekovića.

Kao prvu mjeru u pripremi za ubojstvo, Perković u proljeće 1982. godine informira Đurekovića da će, u ulozi glavnog krivca za aferu u INI, biti uhićen.

Stjepan Đureković, osvješteni hrvatski domoljub, je od početka 70-tih godina bio kritičar komunističkog režima. Pisao je kritične manuskripte („Ja, Josip Broz Tito“, „Komunizam, velika prevara“).
Nakon informacija o hapšenju, koje je dobio od Perkovića, Đureković u proljeće 1982. godine bježi preko Austrije u Njemačku i dolazi u München. U Münchenu stupa u kontakt sa Dr. Juanom Jelićem. Đureković izlaže Dr. Jeliću svoje namjere, objavljivanje manuskripata i aktivno sudjelovanje u emigrantskoj političkoj sceni.

Josip Perković je preko Krunoslava Pratesa, kojeg je imao na vezi od 1975. godine, bio informiran o svakom Đurekovićevu koraku!

Opstrukcija istrage od strane hrvatskog pravosuđa

Sudskom vijeću nije bilo moguće ispitati svjedoke Zdravka Mustača i Josipa Perkovića.

23. sječnja 2008. god., odnosno 25. ožujka 2008. god., Sudsko vijeće je pozvalo Josipa Perkovića i Zdravka Mustača da dođu 01. travnja (Perković) i 13. travnja (Mustač) na saslušanje. Istovremeno je, u okviru pravne pomoći, zamoljen zaduženi sud u Zagrebu da svjedocima proslijedi pozive.

Paralelno sa tim pozivima, Sudsko vijeće šalje hrvatskom pravosuđu 18. ožujka 2008. god. poziv za pravnu pomoć. U pozivu se nadležni u Hrvatskoj mole za saslušanje svjedoka u Zagrebu, u nazočnosti Sudskog vijeća iz Münchena i ostalih, u proces uključenih osoba.

Hrvatska nije nikada odgovorila na ovaj poziv! Njemačko veleposlanstvo u Zagrebu nije na upite od 28. ožujka, 20. i 26. svibnja 2008. godine, nikada dobilo odgovor od hrvatskih nadležnih službi!

Josip Perković je Sudskom vijeću 31. ožujka 2008. god. poslao potpisan brzojav u kojem izvješćuje o zdravstvenim problemima koji mu onemogućavaju davanje iskaza. Sudsko vijeće se nakon toga kod Perkovića raspitalo o terminima koji bi dozvoljavali davanje iskaza. Nadnevka 20. svibnja, odvjetnik Anto Nobilo brzojavom izvješćuje Sudsko vijeće da njegov klijent radi zdravstvenih tegoba nije u mogućnosti dati iskaz. U telefonskom razgovoru, kojeg je Sudsko vijeće vodilo 09. lipnja 2008. god. sa gosp. Nobilom, Nobilo govori da je njegov klijent još uvijek bolestan te da se nalazi na terapiji. Nobilo u razgovoru najavljuje mogućnost davanja iskaza za otprilike pet tjedana u Zagrebu. 27. lipnja Nobilo izvješćuje Sudsko vijeće brzojavom, kako njegov klijent iz zdravstvenih razloga ne može dati iskaz.

Svjedok Zdravko Mustač izvješćuje Sudsko vijeće brzojavom od 09. svibnja 2008, kako poradi „bolesti u obitelji“ nije u stanju dati iskaz.

Njemačko veleposlanstvo, u dopisu Sudskom vijeću od 03. lipnja 2008. god., govori o teškoćama sa kojima su hrvatski svjedoci, koji su dali iskaz u Münchenu, suočeni u Hrvatskoj! U dopisu je riječ o gubljenju radnih mjesta, javnoj raspravi o imunitetu jednog suca Hrvatskog ustavnog suda koji je dao iskaz u Münchenu, te o interesu državnih institucija u Hrvatskoj, da izravno utječu na ishod sudskog procesa.

Ubojstvo

Detalji o samom činu ubojstva su kranje pomno navedeni u priloženom dokumentu. Zaključci u svezi sa ubojstvom se oslanjaju na iskaze svjedoka Si., K., T., Ka., G., D. D., St., Dr. Juan Jelic und F., (imena svjedoka su u presudi navedena u skraćenom obliku, nap. a.). U glavnoj raspravi uzeta su u obzir stručna mišljenja vještaka Prof. Dr. E., Dr. Pe., Ku. und Sc. (imena vještaka su također u presudi navedena u skraćenom obliku, nap. a.).

Presuda

Optuženi je kriv za ubojstvo Stjepana Đurekovića kao sukrivac (§§ 211, 25 stavak 2 krivičnog zakona) On je namjerno zajedno sa drugim suučesnicima na podmukao i zloban način iz niskih pobuda izvršio ubojstvo.
Optuženi se u skaldu sa § 211 krivičnog zakona osuđuje na doživotni zatvor.

Piše M. Pehar ( blogihrvati.com )

Comments (1)

01-10-2009 00:01
Domobran
Na danasnju projugoslavensko/komunisticku vladu RH moze se primjeniti ona narodna: TKO VRECU DRZI, KRIV JE KAO I ONAJ TKO U NJU UBACUJE, drugim rijecima da je ova danasnja Stjepana Mesica vlada RH sukrivac za ubojstva hevatski politickih emigranata.

Član sdpzoranmilanovic (Katarina Frank)

10.02.2010 00:11 h

PIŠE NATAŠA ZEČEVIĆ Vrijedi li ugled Zo

"S razlogom se može postaviti pitanje- ako je Zoran Milanović dobio povoljniji kredit samo zato što je u oporbi, što bi bilo da je na vlasti?" NATAŠA ZEČEVIĆ

Jako me cudi ne znanje koje autor ovog teksta pokazuje. Mislim da osobe koje u medijama pisu o drustvenim; politickim, socijalnim i ekonomskim problemima trebaju imati neku vrstu obrazovanja o onome sto pisu. "...Erste-a: Tko kaže da svi krediti moraju biti isti? I istina, drži se Erste banka toga..." N.Z.
Ne, nitko ne kaze da svi krediti moraju biti isti, odkale Natasi ta informacija? Izgleda da Natasa nije svjesna da vec 18. g. u Hrvatskoj ne postoji socialisticki jedno-partiski sistem. U zemlji u kojoj Natasa zivi nema vise regulative odozgora, i ne smije to tako da bude. Ne smije biti "ista cijena za sve" - na slobodnom i otvorenom trzistu ponuda i potraznja odlucuje cijenu - to je to sto se zove marknads ekonomija i slobodno trziste, tu nema pravde, solidariteta i jednakosti - u Hrvatskoj postoji neka vrsta libaralnog kapitalizama. Banke gledaju kako sto vise zaraditi, osobe koje banke smatraju atraktivnim, i zele ih zadrzati kod sebe kao musteriju, njima banke daju povoljne kredite. Isto tako ljudi biraju banke, idu kod one banke koja im nudi najbolje uvijete. Nije Erste banka Zoranu Milanovicu dala povoljan kredit zato sto je on lider SDP-a, vec zato sto ga banka zeli kao musteriju zadrzati kod sebe...

Član marin sestic (marin sestic)

10.02.2010 20:40 h

BRILJANTNO GLUPO OPRAVDANJE

sdpzoranmilanovic (Katarina Frank) 10.02.2010 00:11 h

Nije Erste banka Zoranu Milanovicu dala povoljan kredit zato sto je on lider SDP-a, vec zato sto ga banka zeli kao musteriju zadrzati kod sebe...

Član Genesis (Zoran Čudina)

12.02.2010 16:41 h

Je Marine tako je ! Odi trazi i ti povoljniji kredit uz obečanje da ćeš im biti klijent ! Ali samo laprdaj, neka narod vidi kakvi kreteni glasaju za SDP !

A kako može nešto vrijediti makar i samo 4000 ako se pitanje "vrijedi li ...?" odnosni na nešto čega nema ?

Članke mogu komentirati samo članovi kluba.

Prijavite se ili registrirajte u klub. Registracija je besplatna.

	Login
	Lozinka