Vrijeme je da Kosor objavi tko je branio Hrvatsku

Sreća da Hrvatska nije poput Sjeverne Koreje. Oni koji su objavili Registar hrvatskih branitelja u tom bi slučaju, valjda, bili strijeljani.

Hrvatska je zemlja tajni. I ono što ne bi trebalo biti skriveno od javnosti proglašeno je tajnom. Naprimjer, ugovori o prodaji Sunčanog Hvara famoznoj Orco grupi iz Luksemburga ili Ine mađarskome MOL-u ili svojedobno Hrvatskih telekomunikacija njemačkom Deutsche Telecomu ili, pak, popis birača ili Registar hrvatskih branitelja kao tajna svih tajni... No, i stvari koje nisu službeno proglašene tajnom u Hrvatskoj se često tretiraju kao najveće državne tajne. Gotovo je nemoguće uobičajenim putem dobiti, naprimjer, popis s imenima svih korisnika povlaštenih mirovina, iako bi, slijedeći logiku poštenja, porezni obveznici imali pravo znati tko sve prima novac kojim oni pune proračun. Svaki pokušaj, međutim, odbija se o nevidljivi gumeni zid koji su podigli birokrati. Zašto bi se izlagali revoltu javnosti, budući da među ''zaslužnicima'' sigurno ima i nekih koji to po nijednom kriteriju ne bi mogli biti, kad je jednostavije zaogrnuti lijepo sve velom tajne i praviti se nedodirljiv.    

U Hrvatskoj tajne bujaju poput gnojnih čireva. Boriti se protiv tajni za koje je upitno trebaju li to uopće biti može se samo na podzemni način. Tako je svojedobno na internetu osvanuo popis birača, odnosno podaci o tome koliko je birača registrirano na kojem biračkom mjestu, a spoznaje da u nekim minijaturnim sredinama ima mnoštvo nepostojećih glasača bile su šokantne. Podigla se velika prašina, državna su tijela bila na stražnjim nogama, ali blogeru Marku Rakaru koji je podatke objavio nitko nije prijetio zatvorom. Popis birača, valjda, ipak nije previše važan državni dokument. S ''gerilcima'' koji su stavili na internet Registar hrvatskih branitelja, međutim, druga je priča. Registar je nešto drugo. Velika politička priča. Dugotrajan politički spor. Najbolje čuvana tajna. I sad je provaljen, pa makar nakratko i makar s tri godine starim podacima. Hakerski ili kakav god bio taj upad u strogo čuvanu zonu mora biti kažnjen, poručuje Vlada. Uljezi koji su ukrali državnu tajnu moraju u zatvor, vele vođe nekih braniteljskih udruga. ''Ne bih htio biti u koži onog tko je objavio Registar'', opasno poručuje šef Hvidre i HDZ-ov zastupnik Josip Đakić. Histerija koja se rasplamsala u trenutku objave strogo čuvanih podataka poprimila je razmjere požara. Sreća da Hrvatska nije poput Sjeverne Koreje. U tom bi slučaju, valjda, počinitelji bili po kratkom postupku poslani na strijeljanje.

Da, oni jesu prekršili zakon i Ustav. I da, za takav postupak podnose se i sankcije. I vrlo je izgledno da će prekovremenim radom policije i obavještajaca biti identificirani, locirani, možda uhićeni i u Remetinac transferirani. No, koju god oni cijenu platili za svoj čin, to neće promijeniti suštinsko pitanje kakvog smisla ima proglasiti registar s imenima ljudi koji su po cijenu vlastita života, u početku gotovo goloruki, branili svoju domovinu _ tajnom. Ti su ljudi hrvatski ponos. Njima treba iskazivati počast. Njih treba isticati. Njima se treba diviti. Njih ne treba zatajiti ni proglasiti državnom tajnom. Zašto bi se oni trebali bojati neprilika, kao što se u njihovo ime pribojava Andrija Hebrang. Zašto bi ljudima koji su branili svoju zemlju od agresora trebalo zbog toga biti neugodno? Ako u Registru postoje sigurnosno osjetljivi podaci, zar nije moguće pronaći način da se samo oni zaštite? Proglašenjem Registra hrvatskih branitelja tajnom državna je vlast sama otvorila golem prostor za nagađanja o zloporabama, muljanjima, lažnjacima koji su se uvukli među heroje... Odgovorna vlast trebala je stvoriti uvjete da se priča koja je postala predmet političke manipulacije svede u okvire logike, poštenja i zdravog razuma.

I zapravo je nejasno zašto premijerka Jadranka Kosor to ne učini. Zašto sama ne potakne izmjene zakona kako bi Registar hrvatskih branitelja bio objavljen legalno? Ako je kao resorna ministrica izradila registar na temelju podataka koje je naslijedila, ako i nije mogla s njima učiniti ništa drugo nego ih tek po određenoj logici sortirati i ako je kao članica ranije Vlade morala dosljedno zastupati stav da je u tom slučaju državna tajna važnija od interesa javnosti, kao predsjednica Vlade ima drugačiju poziciju, novi prostor i apsolutnu moć da pokrene te procese. Ako Jadranka Kosor kao premijerka ima snage poticati antikorupcijske akcije, stvoriti atmosferu u kojoj su moguća uhićenja donedavnih državnih dužnosnika, ako ima volje objaviti tajni ugovor o prodaji Ine MOL-u, nejasno je zašto se suspreže u ovom slučaju. Teško je vjerovati da nekoga konkretnog štiti ili da je nekome dužna. Možda se pribojava da bi tim procesima potaknula nove napade na sebe, budući da je Registar hrvatskih branitelja jedan od njezinih najvećih projekata. Ili da bi javni uvid u registar pokazao da su, baš poput korupcije, i razmjeri zloporabe Domovinskog rata bili dramatični.  Možda se pribojava da bi zbog nezakonitih rabota opet na udaru bio HDZ... Kako god bilo, istina je jedini lijek za sve nejasne situacije. Iskustvo nas uči da se ona, prije ili poslije, s više ili manje poteškoća, ipak dozna. Bio u skladu sa zakonom ili ne, uvijek postoji način da istina postane dostupna.