Žaba u vodi, 2. dio: Moralnost kao novi brend `grijeha`

U prošlotjednoj kolumni pisala sam o tomu da je danas potrebno imati dublji uvid u procese stvaranja mentaliteta koji pedofilske čine smatra nekako „prihvatljivima“ ili čak „progresivnima“, bilo da su ih počinili oni na pozicijama moći i vlasti ili obični građani, te da ti procesi, jasno, nisu ni slučajni, ni neočekivani. Nedavni članak u „Der Spiegelu“ („Kako je ljevica otišla predaleko“, od Jana Fleischhauera i Weibke Hollersena), mogao bi rasvijetliti dio toga uvida.

Kako se ističe u članku, ljevica ima svoju vlastitu priču o zlostavljanju djece. Riječ je o mentalitetu koji potječe od njemačkog pokreta 1968. godine, a jedan od njegovih ciljeva bio je seksualno „oslobađanje“ djece i prevladavanje svih seksualnih inhibicija. Time su stvorili idealne uvjete za današnje legitimiranje pedofilije kao „progresivne“. U raznim školama i centrima ustanovljenima od strane „Rote Freiheita“ („Crvena sloboda“), koji je imao za cilj formiranje „socijalističkih osobnosti“, bio je, prema bivšim sudionicima, „ stavljen naglasak na seksualni odgoj...skoro svaki dan, studenti su igrali igre koje su uključivale skidanje njihove odjeće, čitali su porno časopise zajedno i simulirali spolne odnose.“ Podrumski prostor koristio se kao „promatračka postaja“ za proučavanje seksualnog ponašanja djece, a strunjače su bile prostrte svuda okolo kako bi se ohrabrile seksualne igre. Nakon što je opsežan materijal o njihovim aktivnostima procurio u medije, njemački Bundestag u Berlinu je „Crvenu slobodu“ s njezinim izvanškolskim sadržajima stavio na svoj dnevni red.  Bilo je šokantno otkriće da je Institut za psihologiju sa Otvorenog sveučilišta u Berlinu bio uključen u taj projekt, „u njegovo utemeljenje i provođenje, u brigu za odgajateljski kadar koji je radio tamo.“

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Ništa manje ni izdavački svijet nije sudjelovao u „kreiranju socijalističkih osobnosti, putem prevladavanja svih seksualnih inhibicija.“ Ljevičarski časopis „Konkret“ otvoreno je zagovarao seks sa maloljetnicima. (Njegov urednik, Klaus Rainer Rohl, kasnije je bio optužen od vlastite kćeri da je ono što je propovjedao, s velikim entuzijazmom i prakticirao s njima u svom domu.) Tada je i bestseller izdan od Rowohta, njemačkog izdavačkog giganta, („Obrazovna revolucija“) donio ovo u vezi dječje seksualnosti: „ De-erotizacija obiteljskoga života, od zabrane seksualnih aktivnosti među djecom do tabua o incestu, služila je kao priprema za potpunu asimiliaciju – kao priprema za odbojni tretman seksualne ugode u školi i dobrovoljno podčinjavanje nehumanom sustavu rada.“ Drugim riječima, zabranjivanje seksa djeci, čak i sa članovima obitelji, vodi u podređenost, represiju i robotizaciju.

I premda se danas, stimuliranje dječjih spolnih organa od strane odraslih, zakonski kažnjava kao kazneno djelo seksualnog zlostavljanja, za revolucionare iz 1968., to je bio „edukativni alat koji pomaže u kreiranju nove osobe“, u skladu s „Priručnikom pozitivne dječje indoktrinacije“, izdane 1971. godine: „ Djeca mogu naučiti cijeniti eroticizam i seksualne odnose mnogo prije nego su u stanju razumjeti kako su začeti. Maženje i milovanje s odraslima za djecu je vrlo vrijedno iskustvo. Ništa manje nije vrijedno i ako se seksualni odnos dogodi za vrijeme milovanja.“ Sadašnji zastupnik Zelene stranke u Europskom parlamentu Daniel Cohn Bendit, opisuje u svojoj biografiji 1975., „maženje“ koje se dogodilo dok je radio kao nastavnik u jednoj od tih dječjih škola. Kada je jedno od djece koja su mu povjerena da o njima vodi brigu, otvorio njegov šlic i počeo milovati njegov penis, on je napisao da je bio „prilično preneražen. Moje reakcije su varirale ovisno o okolnostima.“

Neki su, međutim, osjećali stid zbog toga što su sudjelovali u tim eksperimentima, barem naknadno, prisjećajući se svega toga, i bivali su potaknuti kritički preispitati ta svoja iskustva. Sophie Dannerberg je jedna od takvih, i u svojim intimnim memoarima, „Probodeno srce revolucije“ otkriva, na primjer, da je jedna od glavnih tema roditeljskih rasprava u njezinoj školi bila – je li dobra ideja imati seks s njihovom vlastitom djecom, kako bi im na taj način pokazali „prirodnost“ seksualnih odnosa.

Zar nas treba čuditi da je danas takva zbrka (i to ne samo u Crkvi) oko toga što je uistinu seksualno zlostavljanje i gdje bi trebalo povući crtu u interakcijama s djecom? Zar nas treba čuditi da se čak i neki svećenici, koji su nakon svega samo ljudi, sa svim svojim slabostima i sumnjama, mogu predati „progresivnim“ i „moralnim“ trendovima koji su započeli u revolucionarnim šezdesetima i nastavljaju se uzdizati i danas u većem dijelu zapadnoga društva?

Uostalom, kada društvo postane suviše popustljivo, kad živi u obilju svega, događa se postupno smanjenje tabua koje dovodi do gubitka želje. To rezultira sve većim podražajima u obliku novih poroka i zločina, jednostavno izazovu reakciju, bilo kakvu reakciju, probude omamljeno tijelo, zagolicaju žlijezde i ubrzaju živčani sustav. Kako filozof John Gray piše u „Psima od slame“:

"Što se događa kad ponestane novih poroka? ...U tom trenutku, možemo biti sigurni, moral će se vratiti u modu. Možda nismo daleko od vremena kad će se „moralnost“ prodavati kao novi brend prijestupa.“

To nam daje nadu u nešto, zar ne? Moralnost kao novi brend „grijeha“.