Žaba u vodi, 2. dio: Moralnost kao novi brend `grijeha`

Tekst

U prošlotjednoj kolumni pisala sam o tomu da je danas potrebno imati dublji uvid u procese stvaranja mentaliteta koji pedofilske čine smatra nekako „prihvatljivima“ ili čak „progresivnima“, bilo da su ih počinili oni na pozicijama moći i vlasti ili obični građani, te da ti procesi, jasno, nisu ni slučajni, ni neočekivani. Nedavni članak u „Der Spiegelu“ („Kako je ljevica otišla predaleko“, od Jana Fleischhauera i Weibke Hollersena), mogao bi rasvijetliti dio toga uvida.

Kako se ističe u članku, ljevica ima svoju vlastitu priču o zlostavljanju djece. Riječ je o mentalitetu koji potječe od njemačkog pokreta 1968. godine, a jedan od njegovih ciljeva bio je seksualno „oslobađanje“ djece i prevladavanje svih seksualnih inhibicija. Time su stvorili idealne uvjete za današnje legitimiranje pedofilije kao „progresivne“. U raznim školama i centrima ustanovljenima od strane „Rote Freiheita“ („Crvena sloboda“), koji je imao za cilj formiranje „socijalističkih osobnosti“, bio je, prema bivšim sudionicima, „ stavljen naglasak na seksualni odgoj...skoro svaki dan, studenti su igrali igre koje su uključivale skidanje njihove odjeće, čitali su porno časopise zajedno i simulirali spolne odnose.“ Podrumski prostor koristio se kao „promatračka postaja“ za proučavanje seksualnog ponašanja djece, a strunjače su bile prostrte svuda okolo kako bi se ohrabrile seksualne igre. Nakon što je opsežan materijal o njihovim aktivnostima procurio u medije, njemački Bundestag u Berlinu je „Crvenu slobodu“ s njezinim izvanškolskim sadržajima stavio na svoj dnevni red. Bilo je šokantno otkriće da je Institut za psihologiju sa Otvorenog sveučilišta u Berlinu bio uključen u taj projekt, „u njegovo utemeljenje i provođenje, u brigu za odgajateljski kadar koji je radio tamo.“

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Ništa manje ni izdavački svijet nije sudjelovao u „kreiranju socijalističkih osobnosti, putem prevladavanja svih seksualnih inhibicija.“ Ljevičarski časopis „Konkret“ otvoreno je zagovarao seks sa maloljetnicima. (Njegov urednik, Klaus Rainer Rohl, kasnije je bio optužen od vlastite kćeri da je ono što je propovjedao, s velikim entuzijazmom i prakticirao s njima u svom domu.) Tada je i bestseller izdan od Rowohta, njemačkog izdavačkog giganta, („Obrazovna revolucija“) donio ovo u vezi dječje seksualnosti: „ De-erotizacija obiteljskoga života, od zabrane seksualnih aktivnosti među djecom do tabua o incestu, služila je kao priprema za potpunu asimiliaciju – kao priprema za odbojni tretman seksualne ugode u školi i dobrovoljno podčinjavanje nehumanom sustavu rada.“ Drugim riječima, zabranjivanje seksa djeci, čak i sa članovima obitelji, vodi u podređenost, represiju i robotizaciju.

I premda se danas, stimuliranje dječjih spolnih organa od strane odraslih, zakonski kažnjava kao kazneno djelo seksualnog zlostavljanja, za revolucionare iz 1968., to je bio „edukativni alat koji pomaže u kreiranju nove osobe“, u skladu s „Priručnikom pozitivne dječje indoktrinacije“, izdane 1971. godine: „ Djeca mogu naučiti cijeniti eroticizam i seksualne odnose mnogo prije nego su u stanju razumjeti kako su začeti. Maženje i milovanje s odraslima za djecu je vrlo vrijedno iskustvo. Ništa manje nije vrijedno i ako se seksualni odnos dogodi za vrijeme milovanja.“ Sadašnji zastupnik Zelene stranke u Europskom parlamentu Daniel Cohn Bendit, opisuje u svojoj biografiji 1975., „maženje“ koje se dogodilo dok je radio kao nastavnik u jednoj od tih dječjih škola. Kada je jedno od djece koja su mu povjerena da o njima vodi brigu, otvorio njegov šlic i počeo milovati njegov penis, on je napisao da je bio „prilično preneražen. Moje reakcije su varirale ovisno o okolnostima.“

Neki su, međutim, osjećali stid zbog toga što su sudjelovali u tim eksperimentima, barem naknadno, prisjećajući se svega toga, i bivali su potaknuti kritički preispitati ta svoja iskustva. Sophie Dannerberg je jedna od takvih, i u svojim intimnim memoarima, „Probodeno srce revolucije“ otkriva, na primjer, da je jedna od glavnih tema roditeljskih rasprava u njezinoj školi bila – je li dobra ideja imati seks s njihovom vlastitom djecom, kako bi im na taj način pokazali „prirodnost“ seksualnih odnosa.

Julienne Bušić

Zar nas treba čuditi da je danas takva zbrka (i to ne samo u Crkvi) oko toga što je uistinu seksualno zlostavljanje i gdje bi trebalo povući crtu u interakcijama s djecom? Zar nas treba čuditi da se čak i neki svećenici, koji su nakon svega samo ljudi, sa svim svojim slabostima i sumnjama, mogu predati „progresivnim“ i „moralnim“ trendovima koji su započeli u revolucionarnim šezdesetima i nastavljaju se uzdizati i danas u većem dijelu zapadnoga društva?

Uostalom, kada društvo postane suviše popustljivo, kad živi u obilju svega, događa se postupno smanjenje tabua koje dovodi do gubitka želje. To rezultira sve većim podražajima u obliku novih poroka i zločina, jednostavno izazovu reakciju, bilo kakvu reakciju, probude omamljeno tijelo, zagolicaju žlijezde i ubrzaju živčani sustav. Kako filozof John Gray piše u „Psima od slame“:

"Što se događa kad ponestane novih poroka? ...U tom trenutku, možemo biti sigurni, moral će se vratiti u modu. Možda nismo daleko od vremena kad će se „moralnost“ prodavati kao novi brend prijestupa.“

To nam daje nadu u nešto, zar ne? Moralnost kao novi brend „grijeha“.

Komentiraj

bottom

Član Delivuk (Milan Gabric)

25.07.2010 00:29 h

Draga Julija

Saljen ti nesto pa citaj. Pozdrav. Delivuk.

Subject: Seabrook's Mišo Ivic in the news

San Leon fishing community still reeling from Ike
By JENNIFER LATSON
Copyright 2008 Houston Chronicle
Nov. 27, 2008, 3:16AM
SAN LEON — The oysters taste buttery and salty and sweet, sharpened by a dollop of horseradish. This is what Mihael Ivic will eat for Thanksgiving dinner.
His boats are trawling the Texas coast for the first time since Hurricane Ike silted oyster reefs, sank ships and destroyed docks along Galveston Bay in September.
Oyster season here typically opens Nov. 1, but this year the health department has delayed the start. Ivic, who owns Misho's Oyster Company, expects to begin oystering in earnest early next month; for now, he is harvesting from a few private reefs he leases.
He doesn't know how the year's harvest will shape up, but he estimates half of the bay's oysters are gone, suffocated by silt. His vessels are limping, and his marina needs dredging.
Ike has brought lean times to this fishing community, where many residents are still waiting to move back into damaged homes.
Ivic's Seabrook home was among the flooded, but he is more worried, for now, about the oysters.
The 58-year-old native of Croatia supplies a sizable percentage of the oysters served in Houston's restaurants.
His biggest oysters, the best ones, he reserves for the San Leon oyster shack just down the road from his marina: Gilhooley's.
Texas oysters better
Waiting for his first haul of the season, he sits down to lunch for a dozen "oysters Gilhooley."
Silver dollar-sized oysters gleam in their shells, breaded in oatmeal, drenched in butter, sprinkled with parmesan.
"Usually they're bigger," Ivic says.
This crop came from Louisiana, where six of his boats are working. Louisiana's oysters, he says, are inferior to Texas'.
Ivic moved to the United States in 1975 as an electrical engineering student at the University of New Orleans.
He supported himself through college as a deckhand on an oyster boat. Then he bought the boat.
His father, a professor in Croatia, was not pleased.
"He said, 'Why did you go to school to be a fisherman? Anyone can be a fisherman!' "
Not everyone can. San Leon teems with shrimpers and oystermen who haven't worked since Ike hit.
Fewer boats at work
At Eagle Point, 66-year-old Roy Cannon picks a red fishing lure out of the seashells and turns it over in his hand. He lost his ring finger in a winch when he was working alone on a shrimp trawler.
Now the boat needs repairs, and its dock no longer exists.
Cannon looks out toward Redfish Island, where smoking engines mark the slow path of a few surviving shrimp boats.
"You see 10, 12 boats. That's nothing," he says. "Before the storm there might have been 40."
These days, some former deckhands have to order their seafood from a menu.
Turkey and oyster dressing
Gilhooley's is so packed at lunch that diners have to wait up to half an hour for an order of oysters.
As the oyster season gets under way, the restaurant staff is used to an influx of tourists. But now a large chunk of their patrons are locals who can't cook at home.
Despite the wait time, no one gives the waitresses grief.
"Even people that lost everything are in such good spirits," says Cathy Chaudron, a waitress here for the past 20 years.
Chaudron expects a record crowd at Gilhooley's annual Thanksgiving dinner.
It will feature the traditional turkey with an oyster dressing.
Ivic won't be around for the holiday. He will celebrate with his family in New Orleans, where they'll have turkey, a baby pig — a Croatian tradition — and, of course, oysters.
25,000-pound haul
Despite his losses, Ivic knows he has a lot to be thankful for.
"I started with $20 a day as a deckhand. Now I have a lot of boats, a lot of property, a lot of leases," he says. "I have everything I need."
Just before sunset, two of Ivic's boats, the Indiana and the Miss Joyce, return bearing mounds of oysters on muddy decks.
They've harvested about 25,000 pounds of oysters — a decent haul, although Ivic expects the reefs to hold out for only a couple weeks at that rate.
In the last pink rays of light, deckhands shovel the gritty shells into burlap sacks and hoist them ashore via a creaking conveyer belt.
Across the marina, a battered boat rests on blocks, and missing boards make the piers look like they lost teeth in a fight.
jennifer.latson@chron.com

Članke mogu komentirati samo članovi kluba.

Prijavite se ili registrirajte u klub. Registracija je besplatna.

	Login
	Lozinka