Žabe u vodi

Taman kad smo pomislili da bi se mogao dogoditi predah od optužbi za seksualna zlostavljanja i pedofiliju unutar Katoličke Crkve – prvo u Irskoj, potom u SAD-u, Njemačkoj i Austriji – nedavna policijska racija u Belgiji, još jednom je vratila to pitanje na naslovne stranice širom medijskoga svijeta. Slijedeći anonimnu dojavu, naoružani istražitelji, sa željeznim polugama i bušilicama, provalili su u grobnicu stare katedrale i probušili rupe u sarkofagima dvoje nadbiskupa, ovaj put u potrazi za „skrivenim arhivima o zlostavljanjima u Crkvi“. Agresivni, i po mnogima, „svetogrdni“ upad pokazao se na kraju uzaludnim, ali usprkos tomu u jednom se izvještaju dometnulo, da se „karta katoličkog svijeta rapidno ispunja novim slučajevima zlostavljanja...to je već odavno postao globalni problem.“

No je li Katolička Crkva nepravedno napadana, i ako jest, zašto? Zar su ateisti posve nedužni kad je riječ o zlostavljanju djece, ili protestanti i Židovi? Dokle god je činjenica da Katolička Crkva predstavlja najveći pojedinačni religijski entitet u svijetu, s najvećim utjecajem, treba li zato biti pod posebnim medijskim povećalom i jesu li za nju potrebni drukčiji medijski standardi? To ne izgleda prilično fer. Nakon svega, zar dijete manje pati, je li njegova psihička i emotivna agonija manja od nedopuštenih dodira ateista, rabina ili protestantskog svećenika negoli od katoličkog? Naravno da ne. I trebaju li pastor, rabin ili ateist biti pošteđeni poniženja, sramote i javnih osuda u medijima i njihovim zajednicama zato jer pripadaju manjim, nekatoličkim religijskim denominacijama?

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Mnogi misle da ne. Nekoliko organizacija, zabrinutih zbog prijestupa u vlastitim redovima, pokrenule su se u pravcu popravljanja stanja. Skupina za monitoring koja je samu sebe nazvala „Zaustavimo baptističke grabežljivce“ usredotočila se posebno na prijestupe počinjene od strane južnobaptističkih lidera, i primjenjuje pritisak na južnu Baptističku konvenciju za stvaranje nacionalne baze podataka seksualnih prijestupnika kako bi pomogli crkvama u njihovom procesuiranju.

Ni imami nisu imuni, također. Na vidjelo je došla jedna priča 2005. godine za vrijeme konferencije o AIDS-u, kad je jedan od govornika, dr. Liaquat Husain, objasnio kako AIDS uzima maha i zbog problema „sodomije u medresama“. Iznio je podatak da je te godine bilo 500 prijavljenih slučajeva seksualnog zlostavljanja i da nijedan nije uspješno procesuiran. Tu su i nedavni primjeri bosanskih imama koji su zlostavljali mlade djevojke, a poznat je i slučaj u veljači 2010., kad je imam bio optužen za silovanje trojice dječaka. I premda nema službene evidencije o broju i opsegu takvih i sličnih slučajeva, muslimanski vođe su izrazili duboku zabrinutost.

I judaizam je također pod budnim okom. Jedna druga skupina, sastavljena od samih Židova, nazvala se „Središtem svjesnosti“, i već godinama istražuje i snima slučajeve seksualnih zlostavljanja uključujući i rabine i druge židovske vjerske vođe u židovskim zajednicama u svijetu, putem Međunarodne židovske koalicije protiv seksualnih zlostavljanja i napada. Oni imaju više od 200 dokumentiranih slučajeva od strane rabina, uključujući i čitav niz sodomija, seksualnih napastvovanja i dječje pornografije.  Čak je za jednog od rabina utvrđeno da je bio član NAMBLA (North American Man-Boy Love Association).  Iako sve ove skupine za promatranje i istraživanje ulažu goleme napore da se javnost o takvim prijestupima informira, tek je nekoliko pojedinačnih slučajeva dospjelo u medije, i sasvim sigurno ne s agresivnošću i gorljivošću kakva se pokazuje protiv Katoličke Crkve.

U svakom slučaju, važno je informirati javnost o opsežnosti takvih zlodjela, uvelike zanemarenih kad je riječ o prijestupima počinjenima od strane nekatoličkih religijskih vođa, ali je važno imati na umu i nedostatak njihove medijske pokrivenosti, i izraziti svoje ogorčenje time zbog nepravde i nedostatka objektivnosti.  Jer, što nam to dobroga može donijeti? Potreban nam je dublji uvid u procese koji stvaraju mentalitet da su takvi čini na neki način i za nekoga „prihvatljivi“, ili čak „progresivni“, bilo da ih je počinio netko na poziciji moći, ili obični građanin, jer takvi procesi, sasvim je jasno, nisu ni slučajni ni iznenadni, niti su nastojanja da se obezvrijedi katolicka crvka kao najjaca moralna vertikala, (dok NAMBLA sasvim legalno funkcionira kao udruga, a rijetko se o njoj može bilo što čitati u medijima).

Ovi se procesi razvijaju se tijekom vremena, korak po korak, tako da ih je čovjek jedva svjestan. Kao u priči o žabi...Ako bacite žabu u vrelu vodu, ona će odmah iskočiti, pokušavajući pobjeći što je moguće prije i spasiti svoj život. Ako je stavite u hladnu vodu i polako je zagrijavate i povećavate temperaturu, ona gotovo neće ni osjetiti pa tako ni reagirati. Kad temperatura napokon dođe do točke vrenja, žaba pasivno umire bez da je pružila i najmanji otpor.

To je ono što se događa našem svijetu.   (nastavlja se)