Zašto blagajnica Konzuma plaća vrtić djeci Miranda Mrsića?

U svađi oko dječjih vrtića nitko ne želi nazvati stvari pravim imenom što dovodi do sve brutalnijih svađa ne samo među političarima nego sve više i među samim roditeljima.

Zbog toga možemo čitati po novinama, pa i na ovome portalu, i izjave nekih „odvjetnica“ koje bi vrlo vjerojatno bile izbačene iz Odvjetničke komore da klijentima koje im daju punomoć ponude takve savjete.

Prvo i osnovno; vrtići u Gradu Zagrebu nikada nisu koštali samo 400, odnosno 200 kuna. Taj mit je stvorio gradonačelnik Milan Bandić kao što je stvorio mit o besplatnom prijevozu za studente i umirovljenike. Ne postoje niti nikada nisu postojali ni jeftini vrtići ni besplatni prijevoz. Za sve one koji nisu ništa plaćali, ili su u slučaju vrtića plaćali puno manje, plaćali su njihovi sugrađani. To se zove subvencija. Valjda ste čuli za tu riječ ako od nikoga drugoga, a onda barem od hrvatskih seljaka.

Netko će reći da sada sitničarimo, ali ova sitnica u nazivu mijenja puno toga.

Idemo redom. SDP i neki odvjetnici ( doduše manji broj) savjetovali su i savjetuju roditelje da u vrtiće ne nose nikakvu dokumentaciju jer da ih nitko nema pravo pitati za njihovo imovinsko ili prihodovno stanje zbog utvrđivanja cijene usluge.  No, cijena svih gradskih zagrebačkih vrtića je jedinstvena i ona iznosi 2000 kuna. Razliku plaćaju svi zagrebački porezni obveznici i ta razlika se zove subvencija.

Pa pitajte ponovno te odvjetnike imaju li vas pravo tražiti sve te podatke ako vi predajete zahtjev za subvenciju. Ako ne vjerujete ništa odvjetnicima, pitajte seljake kakve sve papire i koliko često oni moraju predavati državi. Ako zahtjev za subvenciju ne predate na vrijeme, bilo da se radi o subvencioniranju troška cijene vrtića ili uzgoja poljoprivredne kulture, vi tu subvenciju ne možete dobiti. Time što je niste dobili nitko vam ništa nije uzeo jer to ni nije bio novac koji samo čeka da se podijeli svima.

A zašto onda svi viču da Bandić uzima i zašto se svi deru da Bandić ukida jeftine vrtiće i besplatni prijevoz. Odgovor će vas nasmijati: Koliko god mu to ne paše, za to je kriv najviše on sam. Zadnjih desetak godina, dok su Bandić i SDP bili jedno, bez ikakve su konkurencije osvajali sve zagrebačke izbore jer su shvaćali da je ključ pobjede u nazivanju uobičajenih stvari novim imenima, puno milozvučnijih u ušima birača. Tako je subvencioniranje gradskog prijevoza socijalno ugroženim osobama postalo pravo na besplatni prijevoz. 

Složit ćete se i sami da besplatni prijevoz puno bolje zvuči nego subvencionirani. Besplatni uostalom podrazumijeva da to nikoga ne košta, a gradonačelnik i stranka koji su uspjeli postići da tramvaji i autobusi voze besplatno zaslužili su u najmanju ruku Nobelovu nagradu za ekonomiju, a kamoli ne još jedan mandat u glavnom gradu Hrvatske.

I tako su agresivnom medijskom kampanjom dugom preko 10 godina gradonačelnik i SDP postali zagrebački čudotvorci na kojima nam je zavidio ostatak Hrvatske: jedini smo u Hrvatskoj imali besplatan prijevoz za pola stanovnika, imali smo najjeftinije vrtiće i najbogatije naknade za umirovljenike, najviše prava za branitelje i tako dalje i tako dalje. Pa tko takvu vlast ne bi volio.

Riječ subvencija je nestala iz zagrebačkog slenga ( samo se silom zakona zadržao taj naziv na službenim odlukama, ali mi novinari tim dugim odlukama i zakonima ionako i sami volimo davati kraća i razumljivija imena).

E, sada kada je Zagreb, poput ostatka Hrvatske, financijski krahirao trebalo se malo uozbiljiti i zaustaviti to nekritičko bujanje subvencija kojima su se dosada kupovali glasovi na izborima. I konačno nazvati stvari pravim imenom.

Ali natrag više ne ide. Građani su odavno zaboravili da su sve njihove privilegije u biti subvencije koje plaćaju njihovi sugrađani i njima su i jeftini vrtić i besplatni prijevoz i naknade za djecu i naknade za umirovljenike postale „stečena prava. A ukidanja tih famoznih stečenih prava boji se svaki političar, osobito prije izbora. Uzeti čovjeku nešto što misli da mu pripada, ma kako god bio u krivu, samoubilačka je izborna strategija.

Bandić se sada užasno ljuti na novinare jer ne objašnjavaju dobro građanima o čemu se zapravo radi, vrijeđa neistomišljenike derući se na svakoga tko misli drukčije da mu je IQ manji od 0.5 posto, a za nastalu pobunu protiv sebe sam je kriv. Nitko više od njega nije volio nazivati stvari pogrešnim imenima. I sada se ljuti na svoje sugrađane jer ga danas više ne razumiju.

Koliko god je prije šutio kada su krivo shvaćali da im on nešto daje, toliko bi sada bilo pristojno da im kulturnije odgovara kada ga optužuju da im nešto oduzima.

Nije uostalom uopće jasna njegova nervoza. On je ionako dobio dosta glasova roditelja koji vrtiće neće plaćati više ništa ma što god oni o tome javno govorili; besplatno je besplatno, a izbori su tajni. Na glasove onih kojima će cijene vrtića porasti Bandić ionako ne računa niti je ikada računao.

No, pitanje je na koga računa SDP. Oni i dalje vode ekstremno licemjernu politiku nazivanja stvari pogrešnim imenima. Čovjek se sve više pita iz koga je vrag izašao nakon što su razišli od svog najboljeg rješenja za grad Zagreb: iz njih ili iz Bandića?

Oni i dalje ne žele priznati da se zadnjih deset godina u Zagrebu nije pomagalo nego kupovalo. Nisu se besplatni udžbenici dijelili samo onim roditeljima kojima su bili preskupi nego i djecama tajkuna i milijunera. Dijelili su se svima.

Besplatna karta se dijelila svim umirovljenicima jednako: istu su dobili i oni što su kopali po kontejnerima i bivši političari sa zasluženim mirovinama.

Grad je jednaku subvenciju za dječje vrtiće plaćao i djeci blagajnica u Todorićevim trgovinama i unucima samog Ivice Todorića.

Da ponovimo, nije davao nego plaćao. E od svih teoretskih nepravdi koje su mediji mogli smisliti, a koje donosi novi sustav subvencija, nitko se nije sjetio jedne najgroteksnije koja se događala svih ovih godina. Zamislite blagajnicu u Konzumu s plaćom od 3500 kuna. Zamislite drznicu da se usudila čak ostati i neudana i da nikada nije rodila djecu.

Ona nema pravo ni na kakvu subvenciju, ni od Grada ni od države. Jednostavno nije socijalno ugrožena skupina. E, pa iz njenog prireza se dijelom plaćala i cijena smještaja u vrtićima djece njenih gazda čija su primanja i do milijun puta veća. To je bila zagrebačka socijalna pravda?

No, opet smo previše odužili s političarima od kojih u izbornoj godini ni ne treba očekivati principijelno ponašanje. No, u svađu koju su započeli političari uključili su se na vrlo ružan način i bogatiji roditelji kojima po novim pravilima subvencioniranja cijena više neće biti mala.

Oni svoja „stečena prava“ brane na način da napadaju one roditelje kojima odgovara odluka Milana Bandića.

Pa su tako siromašni zagrebački roditelji odjednom postali najgora moralna bagra ovog društva. Po tumačenju bijesnih bogatih roditelja kojih igrom slučaja ima jako puno među novinarima ( pa tko onda kaže da nam je profesija u krizi?) siromašan možete postati samo na sljedeće načine:

1. Ako se jedan član obitelji fiktivno odjavi i prijavi na drugu adresu

2. Ako se roditelji fiktivno razvedu

3. Ako imaju firmu pa prijave malu plaću a novce izvlače kroz dobit

4. Ako imaju bogate roditelje pa im plaća ni ne treba

Naime, ovo gore su četiri glavna razloga zbog kojega je, po njima, nepravedan novi sustav subvencioniranja po kojem Grad neće svima pomagati jednako ( to je puno pravilniji termin nego reći da neće svi plaćati jednako).

Po bogatim roditeljima u Zagrebu ne postoji siromašnih roditelja nego samo onih koji se to prave. No, zanimljivo je da oni ne izmišljaju takve lažove i prevarante nego svako navodi bar jedan pravi primjer iz svoje okoline.

Doduše, u tekstu im ne otkrivaju identitete kako ne bi radili ljudima nepotrebne probleme pri Poreznoj upravi, ali je zanimljivo kako ih uvijek familijarno nazivaju „prijatelji“.

Dakle, svaki bogati roditelj ima barem jednog bogatog prijatelja koji se pravi siromašan ne bi li platio manju cijenu vrtića. I tim bogatim roditeljima nije problem u tim „prijateljima“ nego je problem u sustavu koji omogućava njihovim „prijateljima“ da varaju, lažu i kradu.  I ako njihovi „prijatelji“ to rade, onda valjda to svi rade. I zato u njihovim očima doista ne postoji siromašnih sugrađana. Ima samo jako puno lažljivaca i varalica.

Ali najgluplji argument od svih je da se dosta roditelja pobunilo protiv Milana Bandića jer nisu predali dokumentaciju. Zar doista misle da svi roditelji koji nisu predali dokumentaciju to nisu učinili jer se protive novom sustavu?

Dopuštate li barem da ima roditelja koji smatraju da im subvencija ni ne treba. Znam da je mnogima to u današnjoj Hrvatskoj nezamislivo, ali dopustite da ima i ljudi koji ne žele uzimati nikakvu socijalnu pomoć bez obzira imaju li na nju pravo ili ne. A subvencionirana cijena dječjeg vrtića je socijalna pomoć bez obzira što je nama draže to nazivati drukčije.

O argumentu da sustav nije pošten jer se uzima u obzir samo prihod, a ne i imovina roditelja tek ne treba trošiti suviše riječi. Pa kakve bi to nepravde tek izazvalo u našoj državi gdje je većina stanovlasnika do svog „bogatstva“ došla otkupom društvenih stanova. Onim stvarnim bogatašima imovina je ionako odavno na tvrtke, a ne na njihova osobna imena. Da Ivici Todoriću lupite porez na imovinu on bi vjerojatno dobio onu famoznu uplatnicu od nula kuna jer on nema ništa. Čak mu je i kuća u kojoj živi prijavljena kao hotel. ( zato svaka čast na naslovnici Novog lista od neki dan).

Nema sustava u kojem nema rupa i koji se ne može prevariti. I Bandićev novi model subvencioniranja ga ima, ali taj model je identičan modelima kakve već odavno primjenjuju SDP-ovi gradonačelnici koje stranka nije izbacila. Kako isti model u Rijeci SDP-u može biti odličan i socijaldemokratski, a u Zagrebu nepravedan i tiranski? Neka umjesto huškanja roditelja već jednom objasne gdje je razlika. Ni tamo se ne priznaju krediti niti uzima u obzir imovina.

I bez obzira što dolaze izbori nije u redu da Mirando Mrsić i njegova supruga ne plaćaju ništa za svoje dvoje djece. Njih dvoje skupa imaju primanja vjerojatno preko 40 000 kuna, a sada će im čuvanje djece od svog prireza plaćati ona blagajnica iz Konzuma s plaćom od 3500 tisuća kuna. Samo zato što je obična radnica, sama i neudana. Njoj se nikada ništa nije davalo niti će se davati. Od nje se samo uzima. Nema čak ni pravo da uplatnicu na prirez ne plati, da protiv te odluke prosvjeduje. U tim bi naporima ostala sama i vjerojatno samo još siromašnija za pokoju kaznu i kamatu. Od njene plaće će se uredno svakog mjeseca uzimati za besplatne tramvaje i jeftinije vrtiće. Sve ono od čega ona danas nema ništa. Tek bi okrutni cinik mogao dobaciti da će joj bar vrtić biti besplatan ako uskoro rodi.

Pa je li to socijalna pravda?