Zašto je premijerka do sada čekala sa istinom?

Jesu li seljaci morali izaći na ceste da bi vlast priznala da je Hrvatska kao i Grčka - blizu bankrota?

Kad je Ivo Sanader potkraj 2003. postao premijer napravio je kopernikanski odmak od vlastite oporbenjačke politike uspostavljanjem toliko konstruktivne suradnje s Haaškim sudom da su mu se i politički protivnici poskrivećki klanjali. Znali su, istina, za javnost ironično komentirati da je problem Haaga i mogao presjeći jedino HDZ budući da ga je HDZ i proizveo, ali nisu Sanaderu uskraćivali priznanje da je za jednog mentora svojedobnih antihaaških prosvjeda pokazao neočekivanu odgovornost prema državnim interesima. Iako Sanader nikad nije priznao da je kao oporbeni vođa manipulirao biračima prodajući im lažnu priču o sebi kao protivniku suradnje s Haagom i da je kao premijer zasigurno izigrao mnoge koji su za njega glasovali držeći da je upravo on čvrsta brana izručenju hrvatskih generala u Scheveningen, upravo suradnja s Haaškim sudom koju je on omogućio otvorila je Hrvatskoj put prema članstvu u EU.

Može li Jadranka Kosor danas za Hrvatsku učiniti nešto slično onome što je učinio Sanader prije sedam godina? Može li preokrenuti rasipničku proračunsku politiku koja je metastazirala do neizdržljivosti upravo pod okriljem HDZ-a? Može li napraviti zaokret od tradicije da se lažnim obećanjima kupuje socijalni mir, da se vatra u nekom segmentu gasi jalovim najavama da će problem biti riješen dogodine ili interventnim proračunskim injekcijama koje su za tu priliku napunjene samo zato što se uzelo pacijentima koji leže na susjednim bolničkim krevetima? Može li napustiti politiku prelijevanja iz šupljeg u prazno samo da bi vlast opstala do redovnih izbora? Može li slomiti koalicijske partnere koji također svoje izborne ambicije grade na proračunskim dotacijama biračima? Može li politiku proračunske privilegiranosti, koju je snažno razgranao baš HDZ, zamijeniti politikom proračunske odgovornosti?

„Bit će ovo godina suočavanja s bolnim istinama i rezovima“, najavila je premijerka dok su seljaci u revolucionarnom pohodu prema graničnim prijelazima turirali traktorskim motorima boreći se za razinu poticaja koja im je obećana. Seljačka je buna brzo minula, prihvaćen je Vladin kompromis, Matije Gupci neće biti smaknuti, poticaji će biti koliki će biti... I nikom ništa. Seljaci su nešto tražili, Vlada im je nešto dala, sutra će doći brodograditelji, državni službenici, branitelji, učitelji, studenti... Vlada će i njima nešto dati. Ako ne bude novca, lažne se nade uvijek nađe. I nakon bure, opet će biti mir do neba. Ostaje, međutim, gorak okus politike koja se temelji na prevari. Ili, izbjegavanju istine. Godinama je već jasno da su, primjerice, poticaji za poljoprivredu nerealni i da se kroz njih često vodi netransparentna socijalna politika umjesto da budu svojevrsna državna investicija u razvoj moderne poljoprivrede. Međutim, iako to svi znaju, a poglavito oni koji vladaju i kroje državni proračun, promjene u sustavu poticaja u pravilu su išle na gore i otvarale prostor manipulacijama... Nije problem u suočavanju s istinom koje najavljuje premijerka.

Uostalom, ma koliko bila bolna, istina oslobađa i krijepi. Nije problem ni u prosvjedima. Problem je što se već godinama dijeli ono čega nema. Problem je što se potom rupe krpaju kreditima. Problem je i što se iz godine u godinu proračun napuhuje. Problem je što je prije tek nešto više od tri mjeseca usvojen ovogodišnji proračun u kojemu glavnina novca i dalje odlazi na razna neprofitabilna i socijalna davanja dok za razvojnu politiku ne ostaje ništa. Problem je što se samo tri mjeseca poslije usvajanja tog istog proračuna mora  govoriti o njegovu radikalnom rebalansu, iako tu raspravu resorni ministar zasad odbacuje. Ne treba sumnjati da će je sam otvoriti vrlo skoro. Uostalom, nismo li taj film već gledali? Lani nekoliko puta!
Ne, nije problem u suočavanju s istinom. Problem je što se o punoj istini govori tek sad. Problem je što su seljaci traktorima morali blokirati prometnice da bi javnost iz usta ministra poljoprivrede čula da je Hrvatska blizu pozicije u kojoj se nalazi Grčka, odnosno centimetar do bankrota! Kao da se do bankrota dolazi preko noći!

Problem je što se o tome šutjelo i što bi se šutjelo i dalje da nije bilo seljačke bune. I zapravo nije pitanje može li Jadranka Kosor učiniti nešto slično onome što je učinio Sanader prije sedam godina. Zbog odgovornosti prema državi ona to mora učiniti. Naravno, pod uvjetom da je njezina vlada za to spremna i sposobna. Cijena koju će zbog toga platiti ona, Vlada, HDZ i ostali koalicijski partneri nije bitna. Bitno je samo da je voda došla do ruba i da se neće povući sama. Medeni mjesec, u kojem je zadobila respekt i popularnost, došao je svome kraju. Vrijeme je za veliko pospremanje. Ili za prepuštanje metle novome igraču.