Zašto je Stipe Mesić gurao Karamarka ako mu nije vjerovao?

Tomislav Karamarko nekad je bio u među najbližim suradnicima Stipe Mesića. Danas bi se reklo da su se oduvijek mrzili. Valjda je tako bilo i tada kada se činilo da su ljudi koje povezuje međusobno povjerenje, samo su to dobro prikrivali.

Imali su oni svojih uspona i padova. Mesić je Karamarku znao okrenuti leđa, omogućavajući tako i političke obračune s njime. No, s druge strane, ne treba zaboraviti da je zahvaljujući bliskosti s Mesićem Karamarko od 2000. do 2002. bio na čelu Ureda za nacionalnu sigurnost, a potom je 2004., nakon dvogodišnjeg povlačenja s javno-političke scene zbog razlaza s Mesićem, opet zahvaljujući upravo Mesiću imenovan na čelo Protuobavještajne agencije. Potom ga je, opet uz potporu Mesića, bivši premijer Ivo Sanader imenovao na dužnost ministra unutarnjih poslova ne bi li time poslao poruku javnosti da je cijela politička scena udružena u borbi protiv organiziranog kriminala, zbog čega ni on, moćni pef HDZ-a, više ne vodi računa o tome je li mu na tako važnoj ministarskoj poziciji netko s članskom iskaznicom HDZ-a ili netko bez stranačke iskaznice, čije će imenovanje donijeti novu vrstu profesionalizma i odlučnosti.

Turbulencije novijeg datuma u odnosu između Mesića i Karamarka nastupile su  kad je Karamarko pokrenuo istrage komunističkih zločina i naredio otkopavanje masovnih grobnica zakopanih poslije Drugog svjetskog rata, što je bivši hrvatski predsjednik protumačio kao politički udar na antifašizam i prikriveno zagovaranje ustaštva. Od toga trenutka Mesić ne štedi Karamarka. On je prvi na listi njegovih ideoloških neprijatelja. Udarao ga je sa svih strana, tumačeći javnosti da je ministar policije nešto najzloćudnije što je Hrvatska doživjela. Sad kad je nakon haških presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču postavljeno pitanje tko je omogućio haškim istražiteljima da nelegalnim kanalima dođu u posjed dokumentacije iz ureda predsjednika Franje Tuđmana, Mesić je, među ostalima, upro prstom i u Karamarka. „Nisam ja, Karamarko je! Ah, da i Šeks je, i Jarnjak, i Miroslav Tuđman...

Ali, svakako nemojte zaboraviti Karamarka!“, uzvraća Mesić svima koji su ga prozivali i tražili da mu se sudi za veleizdaju, kao i onima koji ga nisu javno prozivali, ali su od početka smatrali da je Ured predsjednika RH pod njegovim ravnanjem prekršio sve demokratske procedure omogućivši da dokumenti koji spadaju u povijest nastanka hrvatske države - što god tko mislio o tome kad čita prijepise razgovora, oni o tome svjedoče! – cirkuliraju međunarodnim kanalima mimo ovlaštenih institucija. 

Mesić slovi kao vješt i lukav političar koji se zna izvući i iz najdelikatnijih situacija. Sjetimo se, naprimjer, one neugodne snimke na kojoj se vidi kako Mesić prije dvadeset i koju godinu s hrvatskim iseljenicima pjeva ustaške pjesme. Objasnio je da je ponekad pjevao, a ponekad samo otvarao usta. I dok bi svaki političar desne provenijencije bio živ spaljen na Trgu bana Jelačića, na Mesićev su odgovor svi koji se inače bore za vjerodostojnost, dosljednost, antifašističke vrijednosti i demokratske standarde slegnuli ramenima i zaključili kako je to O.K. Mesiću se uvijek sve opraštalo.

Na neki način je sve to u vezi s transkriptima sad nebitno. Za nastavak procesa Gotovini i Markaču potpuno je irelevantno tko je pustio u promet dokumentaciju kakvu nijedna država ne bi dala na analizu ni vlastitim povjesničarima najmanje 30 godina. No, s druge strane, ta igra skrivanja i otkrivanja „Nisam ja, majke mi! On je!“ zapravo je degutantna. Dok Mesić niže krivce, držeći da on jedini nije kriv nizašto, javnosti se razotkriva da ni on kao novoizabrani predsjednik nije držao do digniteta vlastite države.

Dobro, on je vjerojatno mislio da je tretiranje Tuđmanove dokumentacijske ostavštine kao smeća prihvatljivo jer te je 2000., po mišljenju mnogih, došlo novo doba, ali zanimljivo je kako na sličnu ideju nije došao, naprimjer, Barack Obama kad je preuzeo Ovalni ured od omraženog republikanca Georga Busha. Obamin je prethodnik vjerojatno svašta i govorio i slušao i snimao za vrijeme svog mandata, ali novome američkom predsjedniku nije palo na pamet da time hrani naciju ili neki međunarodni sud.

Uglavnom, kad se gleda višekratno prepucavanje bivšeg predsjednika države s Tomislavom Karamarkom, njegovim nekadašnjim čovjekom od povjerenja - jer samo takvoga valjda postavljaš da ti čuva nacionalnu sigurnost, da vodi obavještajni aparat i podupireš njegovo imenovanje na dužnost ministra unutarnjih poslova - postavlja se pitanje zar je moguće da je tako loše procjenjivao i na spomenute poslove gurao čovjeka koji to nije zaslužio i koji se na kraju pokazao kao mrzitelj antifašista i diler arhivskih dokumenata. Ili će prije biti riječ o jednostavnom pokušaju da se vlastiti obraz opere bacanjem blata na tuđi?