Zašto mali Ivica želi biti striček Tomica

S Dragičevićem ili bez njega, u Hrvatskoj postoji krug povlaštenih koji su se obogatili zahvaljujući političkoj protekciji.

Pitao otac malog Ivicu što bi htio biti kad odraste. ''Htio bih biti striček Tomica'', ispali mališa kao iz topa. Tata stane, razmišlja. Pa, nema u njihovoj obitelji toga stričeka, misli si on, ni s njegove ni sa ženine strane. ''Ma koji to striček Tomica'', pita sina pomalo i zabrinuto, bojeći se da se taj njemu nepoznati striček nije uvukao pod kožu njegova malog Ivice dok je on na poslu. ''Pa, kako ne znaš tata? Htio bih biti striček Tomica Dragičević. On ti je, znaš, postao veliki milijunaš'', kaže svome ocu mali Ivica, nesvjestan da je njegovu roditelju toga trenutka pao kamen sa srca. Vanjski mu neprijatelj, zaključi smireno, ipak nije ugrozio obitelj.  

Dakle, neslužbena vijest koja se pronijela Hrvatskom glasi da bivši prvi čovjek Ine Tomislav Dragičević napušta kompaniju s otpremninom od rekordnih 6,7 milijuna kuna! U Ini to ne demantiraju, štoviše njihovi su izvori plasirali informaciju. Sam Dragičević, čovjek koji je na čelo hrvatske naftne kompanije došao prije deset godina zahvaljujući isključivo prijateljstvu s bivšim predsjednikom Stipom Mesićem i članstvu u HNS-u koji je te 2000. godine bio dio državne vlasti, kaže: ''Ljudi pričaju svakakve gluposti. Ne mogu to ni komentirati...'' Premijerka Jadranka Kosor traži izvješće o navodnoj isplati jer nije u redu, veli, da je dobio tolike milijune, ako je, naravno, dobio... Pravni stručnjaci načelno tvrde da ako Dragičević ima pravo na otpremninu, onda mu je nitko ne može osporiti. Pitanje morala za tu je priču potpuno nebitno. Računaju se samo paragrafi u menadžerskom ugovoru. Ako je ugovor vješto napisan, onda je nebitno i što je Ina upravo za njegova mandata nabila goleme dugove kojih se još nije riješila. Pa neće ih valjda menadžeri plaćati!?

 
Nitko normalan, naravno, ne bi imao ništa protiv da čuje kako je otpremninu dobio neki superuspješan menadžer koji je uspio neku posrnulu tvrtku izvući iz gliba, vratiti njezine dugove, pronaći poslove, proširiti tržište, spasiti radna mjesta, otvoriti nova... Pogotovo nitko ne bi imao ništa protiv ako otpremninu zavidnog iznosa isplaćuje neka privatna tvrtka svome sposobnom menadžeru. Problem je što u Hrvatskoj s otpremninama u blagostanje odlaze menadžeri državnih tvrtki (kao što je i Ina u značajnom postotku državna tvrtka), upitne stručnosti, slabe uspješnosti i dvojbena morala. Problem je što menadžeri državnih tvrtki ne bi smjeli postupati drugačije nego racionalno i skromno, ni u kom se slučaju ne bi smjeli ponašati kao bahati milijarderi iz neke banana-države koji cijede vlastiti narod da bi sami plivali u raskoši. Nije nepoznata pojava u Hrvatskoj ni da s otpremninama odlaze direktori izrazito neuspješnih državnih tvrtki (poput nekih hotelskih poduzeća), koji bi, da je pravde o kojoj lamentira predsjednik Ivo Josipović, trebali odgovarati zato što su ih upropastili. Odnedavno gledamo i novi film. U njemu se otpremnine daju i pritvorenim menadžerima, pa je tako zabilježeno kako će direktori Podravke koji su u tom trenutku još ležali u Remetincu dobiti otpremnine teške ukupno četiri milijuna kuna. Zabilježeno je i da je lani smijenjeni direktor Zračne luke Zagreb, naprimjer, napustio tvrtku s 2,4 milijuna kuna otpremnine. To što se najveći hrvatski aerodrom pod njegovom upravom nije maknuo s mrtve točke, što je i dalje ostao slijepo crijevo svih zračnih puteva u ovom dijelu svijeta, nije važno. Računali su se samo paragrafi u njegovu ugovoru.

Svi menadžeri koji su s pozicije otišli političkim dekretom, upravo onako kako su na poziciju i došli, u pravilu su odlazili kao bogati ili u najmanju ruku kao vrlo imućni  ljudi. Kad su dolazili, bitnije od toga što su znali i što su dotad pokazali bilo je tko stoji iza njih. Kad su odlazili, nitko nije za njima žalio. Njima, pak, mora da se živo fućkalo za sve primjedbe i kritičke tonove. Račun je pun, a posla koji im je već postao opterećenje u kratkom su se postupku riješili. Dobili su slobodu i novac. Neprocjenjivo. Dobije li višemilijunsku otpremninu unatoč slabim poslovnim rezultatima koji su ostali iza njega, Tomislav Dragičević po astronomskom će iznosu odskočiti, no neće se dogoditi ništa što već nije viđeno. S njime ili bez njega, u Hrvatskoj postoji krug povlaštenih koji su se zahvaljujući političkoj protekciji u nekom svom sretnom trenutku „zakopčali“ na hrvatsku sisu i godinama je lijepo i neometano sisali, znajući da ih najslađi gutljaj čeka na kraju. Oni nisu služili Hrvatskoj. Hrvatska je služila njima. I poslužila im je dobro, unatoč sveopćem siromaštvu, unatoč gospodarskoj krizi, unatoč propadanju tvrtki, unatoč gašenju radnih mjesta i rijekama ljudi koje plove prema burzi rada kao svome jedinom sigurnom ušću!