Autor: Marija Đapić AUTOR Marija Đapić
Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje

19. SVIBNJA 2013. 12:15h

Zašto sam potpisala za referendum o obitelji?

Foto

Hrvatska
4

Tekst

Nekoliko je razloga zbog čega sam odlučila dati svoj potpis inicijativi „U ime obitelji“. Razlozi bi se mogli podijeliti na društvene, pravne  i vjerske. Prije svega, voljela bih istaknuti kako poštujem i podržavam prava svake manjine, neovisno o osnovi,  a još više prava najosjetljivijih kategorija, djece i starijih.

Upravo zbog toga nisam mogla ne primjetiti očite napade na instituciju obitelji u zadnje vrijeme kroz razne perfidne, skrivene načine. Smatram da je obitelj, a ne pojedinac, stup svakoga zdravog društva.

To vrlo vjerojatno proistječe iz kršćanskog duha u kojem sam odrasla. A 215 tisuća potpisa u četiri dana pokazuje da nisam usamljena u svojem stavu i da je definicija braka kao zajednice muškarca i žene imanentna identitetu hrvatskog naroda. Pojave koje postoje kao takve stotinama godina na ovim prostorima nitko racionalan ne može negirati. U dva smjera, čak bih rekla paradoksalna, ide pokušaj slabljenja obitelji od raznih lobija.

U zadnje vrijeme popularna je gender rodna ideologija i rana seksualizacija mladih, koja u središte stavlja pojedinca, pojedinca koji može biti muško ili žensko, ovisno o želji, sebičnog pojedinca koji treba brinuti samo o vlastitom užitku i raditi ono što mu se prohtije, pojedinca-dijete kojega se sustavno poučava da svijet postoji zbog njegovih želja i potreba, svi drugi su pritom nevažni pa tako i zajednica otkuda dijete dolazi, tom djetetu se u mladim , osjetljivim godinama puni glava informacijama o seksu jer je procijenjeno da je ono dovoljno zrelo da samo odluči hoće li se upustiti u tako nešto ili neće. Opet vidimo potpuno i namjerno zanemarivanje roditeljske uloge u svemu tome.

S druge strane, pored silnog trivijaliziranja braka i obitelji, razna zakonodavstva našla su se pred LGBT zahtjevima za homoseksualnim brakom! Čemu to?

Ukoliko brak u današnjem svijetu ne znači ništa, bitan je pojedinac i vrlo je važno da on mijenja partnere i da se tako „izgrađuje“, ne poštujući nijedan tradicionalni okvir niti društvenu zajednicu iz koje potječe, čemu onda želja za sklapanjem tradicionalnog braka? Široko znanstveno istraživanje pokazalo je da heteroseksualni i homoseksualni parovi uopće ne dijele  isti pogled na zajednički život.

Iako imaju pravni okvir unutar kojega mogu ostvariti prava vrlo slična onima u braku, oni rijetko posežu za time. Putem sklapanja građanskih unija ili registriranog partnerstva imaju priliku sklopiti legalno priznatu vezu, ali ne čine to. U zemljama koje su ozakonile istospolne zajednice, samo 2% onih na koje se to odnosi, to su pravo i iskoristile. Također je potrebno istaknuti i da je velik broj homoseksualnih osoba, primjerice u Francuskoj, protiv istospolnih brakova!

Dovodi nas to do zaključka da se za „prava“ homoseksualaca bore neki drugi lobiji. I to vrlo jaki lobiji jer svjedoci smo velikih svjetskih nastojanja oko istospolnih brakova za manjinu od 0,01% ukupnog stanovništva.  Bojim se da u njihovoj „borbi“ nema ništa dobro te da ona nema veze s ravnopravnošću nego teži dekonstrukciji društva kakvog ga poznajemo oduvijek, društva u kojem je obitelj temeljna jedinica.

Po mom mišljenju, najveći problem je što su ovakva nastojanja teško uočljiva jer se vješto skrivaju iza borbe za ljudska prava manjinskih skupina. Ipak, svoj strateški cilj otkrivaju kada omalovažavaju, banaliziraju i vrijeđaju tradicionalne vrijednosti jer ih upravo one ugrožavaju i smetaju im u njihovim planovima. Razorena i bezvrijedna obitelj te razoreno društvo plodno su tlo za manipulacije bilo kakve vrste. 

Razuman čovjek, vjernik ili ateist, svaka osoba koja teži stvaranju obitelji i ona koja prepoznaje njenu vrijednost i značaj u društvu, osoba koja brak vidi prvenstveno kao zajednicu muškarca i žene otvorenu rađanju, odgajanju, zajedništvu, potpisat će peticiju. Ne samo da je inicijativa „U ime obitelji“ dobrodošla, nego je ona nužno potrebna i od izvanredne je važnosti za trenutak u kojem se društvo nalazi. Imamo mogućnost zakonski zaštititi instituciju braka i obitelji i naše je pravo i dužnost to i napraviti. 

Ovdje nema mjesta šovinizmu niti nasilju već samo zdravom razumu, potvrđivanju i zaštiti onoga što imamo i što nam pripada.

Protivnici ove Incijative navode nekoliko teza. Kažu da je zahtjev za definicijom braka na višoj, ustavnoj razini diskriminirajući za homoseksualne osobe, pa čak i nasilan. Navode da je provođenje referenduma skupo i nepotrebno u krizi u kojoj se zemlja našla. Idu i korak dalje u smislu posvajanja djece kojoj bi navodno bilo bolje u bilo kakvoj obitelji nego u domovima za napuštenu i zlostavljanju djecu.

Mislim da prvi dio ovoga teksta pobija njihovu tezu o diskriminaciji jer takve osobe imaju pravni okvir unutar kojega mogu uživati prava slična onima u braku, a rijetki su oni koji legalno priznatu vezu konzumiraju. Postavlja se pitanje je li potrebno daljnje uređivanje njihovog pravnog statusa za kojega niti oni nisu dovoljno zainteresirani niti iskorištavaju postojeći.

A s druge strane, ne bismo trebali zanemariti da živimo ipak u demokratskom društvenom uređenju u kojem se provodi volja većina. U skladu s time, nema neposrednije demokracije od referenduma. Ako 375000 građana potpiše inicijativu za referendum, situacija je vrlo jasna. Samo nojevi će zabijati glavu u pijesak, a razuman čovjek će ovu brojku uvažiti i poštivati. Ono što smatram da smeta određenim ljevičarskim strujama i medijima i što ih je bacilo u paniku u posljednjih pet dana upravo je taj duh naroda koji se napokon probudio iz zimskog sna.

Ljudi potpisuju za ovu inicijativu, nevezano uz stranačku pripadnost, religiju i Crkvu jer ništa od toga i nije važno kada se radi o dobrobiti i mentalnom zdravlju našeg društva. Razumljivo je da će u toj situaciji „napredna“, liberalna i ljevičarska klika vidjeti problem te će pokušati, a već je i počela, diskreditirati i omalovažiti ovakvu akciju. Tako na  raznim „slobodnim“ i „neovisnim“ portalima možete pročitati da aktivisti „U ime obitelji“ „žicaju“ potpise, povlače ljude za rukav, kucaju im na vrata, „dave“ s letcima i sl.

Prvo, 300000 potpisa ne može se „nažicati“ jer zamislite koliko bismo, u tom slučaju, imali kandidata za izbore. Drugo, čudno kako se nitko na tim portalima ne žali zbog agresivnih političkih kampanja ili upornih telefonskih poziva od strane velikih tvrtki koje pokušavaju prodati svoju robu. Dolazim do zaključka da kompanije i političke stranke imaju pravo sebe promovirati, a građanska inicijativa nema.

I treće, najvažnije, nitko racionalan ne može svjesno negirati ili pobijati činjenicu da ljudi zaista žele potpisati te da stoje u redovima ispred štandova.

Umjesto da pojedini novinari i mediji barem jednom pokažu da su na tragu istraživačkog i neovisnog novinarstva pa da se pozabave ovim fenomenom, da ispitaju razloge tolikog broja ljudi koji su dali podršku ovoj Inicijativi, da prepoznaju mlade koje je ova Inicijativa ujedinila u volontiranju, oni pišu o tome na koji način aktivisti dijele letke. To je pristrano, sramotno i ideološki obojeno, ali bez obzira na to, protiv duha naroda u određenom trenutku ne može se ići.

Nadalje, koliko to košta i zašto se time opterećujemo i zašto se uopće time bavimo? Za svaku LGBT manifestaciju i pokušaj iste osiguravaju se velika sredstva iz državnog proračuna. Podsjetit ću da se novcem iz državnog proračuna financiraju razne udruge za ljudska prava koje, osim svog naziva, nemaju nikakvu poveznicu s borbom za ljudska prava već reagiraju i bjesne samo na istupe neistomišljenika.

Budući da cjelokupno Obiteljsko pravo u Hrvatskoj počiva na pravnoj činjenici braka kojega zasnivaju ženik i nevjesta, a dužnost je države da štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život, mijenjanjem takvog pojma braka gubi se ne samo pravni aspekt, nego uopće smisao postojanja braka. Ako baš želite, potpuna revizija cijele jedne grane prava itekako košta. Smatram da svatko treba poštivati manjine i njihova prava, ali i manjine moraju poštivati državu u kojoj žive i njene zakonske propise.   

Što se tiče posvajanja djece, po šturim istraživanjima, koliko ima pozitivnih iskustava, toliko ima i negativnih. Ono što je važno to je da djeca ne smiju biti sredstvo ostvarivanja nečijeg „prava“ na brak.

U prilog tome da Hrvatska ipak nije zadrta zemlja koja svojim građanima ne pruža dovoljno prava govori i to da je i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu do sada donio dvije presude u kojima se odbija prikloniti mišljenju da osobe istog spola imaju pravo na brak ili na posvajanje djeteta jednako kao i osobe različitog spola, odnosno da država ne krši ljudska prava ako ne dopusti gay brakove.

Toliko o pravu. Mislim da su od vitalne važnosti ipak društvena kretanja čiji smjer trebamo na vrijeme prepoznati. Bez obzira na ekonomsku krizu ili baš zbog nje, ovo je važno pitanje i to ne samo u Hrvatskoj. Pusta je demagogija podvaljivati ljudima da je ovo nevažna tema jer se zemlja nalazi u teškoj gospodarskoj krizi. Rješavanje gospodarske krize, ali i krize morala ne samo da ne isključuje jedno drugo nego je i uzročno-posljedično povezano.

 I zato se bavimo ovakvim temama, i zato je narod napokon prepoznao vrijednost obitelji i zajedništva.

U opasnom okruženju gdje jedini zakon društva postaje volja za moći pojedinca uspostavlja se tzv. diktatura relativizma koji ništa ne priznaje kao konačno i koji kao posljednje mjerilo stavlja samo vlastiti „ja“ i svoje želje.

U toj potrazi za užicima i egoističnom zadovoljavanju subjektivnih potreba, nazvanih nova „prava“, nestaje obitelj kao objektivno pravo, kao apsolutna, trajna vrijednost i kao načelo oduvijek upisano u ljudsku narav. Zbog toga zaštitite sebe, svoju obitelj i svoju djecu.